400. obljetnica kapele sv. Andrije

Povijesni podatci govore o tome kako je pred 400 godina na brodmoravički kraj udarila stočna, točnije goveđa kuga koja se, preko stočnih sajmova, proširila iz Bosne. Nisu bili pošteđeni ni Gornji Kuti, selo 900 m udaljeno od Brod Moravica.

Danas znamo da bolest uzrokuje virus, a goveđa se kuga prenosi kapljično, odnosno izlučevinama bolesne životinje. U goveda je inkubacija kratka i traje od tri do devet dana. Bolest traje od četiri do sedam dana, u akutnim slučajevima svega dan-dva, i očituje se u tri stadija, uz vrlo dramatičnu sliku. U svježe zaraženim krajevima obolijeva sva stoka, a ugiba je više od 90 %. U našim je krajevima pomor stoke bio toliko snažan da je dnevno ugibalo i po 60 goveda, što je ekonomski uništilo cijeli kraj i seljaštvo preko noći gurnulo u siromaštvo. 

Stanovništvo se našlo prepušteno samo sebi jer u to vrijeme, a radi se 1625. godini, još nije bilo veterinara, a ni tradicionalne vještine liječenja stoke nisu pomogle. Stoga su se mještani okrenuli Bogu i zavjetovali se da će, ne bi li epidemija prestala, sazidati kapelu na obližnjem brijegu, smještenom na pola puta između G. Kuti i B. Moravica, visokom 704 m. Bio je to odličan položaj za crkvu, ali nezgodan za zidanje zbog otežana transporta materijala. No mještani su i tome doskočili. Zavjetovali su se, nadalje, da će sav materijal, pa i kamen potreban za zidanje donijeti bez upotrebe stoke, isključivo na vlastitim leđima, na vrh brda. Tako su i učinili i podigli su zajedničkim naporima na brijegu omanju crkvicu, bolje rečeno kapelu, što je u ono doba bilo veličanstveno postignuće, vrhunski rezultat samoodricanja te čvrste povezanosti i uspješnih kolektivnih napora tamošnje seoske zajednice. 

Predaja kaže da je kuga prestala onoga dana kad je dovršena gradnja, što su graditelji doživjeli kao Božje uslišanje, dok bi veterinari rekli da se stočni fond toliko razrijedio da više nije bilo dovoljno goveda među kojima bi se bolest mogla dalje širiti. 

Kapela je bila omanja građevina, orijentirana oltarom prema istoku, tijekom stoljeća višekratno popravljana i obnavljana, a barem jednom i proširena u duljinu, čime je njezina unutrašnjost udvostručena. Crkveni mobilijar višekratno je mijenjan, u skladu s financijskim mogućnostima i onodobnom modom.

Kapela je bila posvećena sv. Andriji, koji je, između ostalog, i zaštitnik domaćih životinja, a bio je, kao prvopozvani apostol, uvijek blizak Kristu. Danas se brdo na kojem stoji crkvica zove Parag, odnosno sv. Andre. Koji je naziv stariji te je li brdo dobilo ime po kapelici, teško je znati. 

Štovanje sv. Andrije, hodočašća vjernika i trajna skrb o kapeli bili su i ostali nasljeđe svake nove generacije mještana Gornjih Kuti pa oni sve do danas održavaju i popravljaju kapelicu. Barem je tako bilo donedavno.

I sama sam, stanujući u blizini, često posjećivala kapelicu, a poslije i objavila više članaka o njoj. Zato sam nakanila o njoj napisati i knjigu, koja je trebala biti tiskana i javnosti predstavljena 2025. godine, na 400. obljetnicu gradnje kapelice. Moje je istraživanje donijelo brojna nova i zanimljiva saznanja o njezinoj dugoj povijesti, temeljena na pisanoj i fotodokumentaciji, koja bi mogla zanimati lokalno stanovništvo, ali i znanstvenike. Međutim, mnoga su pitanja vezana uz kapelu još uvijek bez odgovora jer iziskuju opsežna arheološka istraživanja. 

S brodmoravičkom Etno udrugom „Turanj“, s kojom već godinama odlično surađujem, izradila sam projekt i predstavila ga javnosti, moleći za novčanu i drugu potporu. Nadbiskupija i mjesni župnik odazvali su se, na čemu im ovdje zahvaljujem, dok od ostalih nisam na brojne svoje pisane zamolbe dobila apsolutno nikakav odgovor. S obzirom na to da nemam fizičke ni financijske snage sama do kraja iznijeti golem projekt (istraživanje, pisanje, tiskanje, predstavljanje i prodaja knjige), na kojem sam radila četiri godine, knjiga je ostala u rukopisu i nedostupna javnosti. 

A možda je tako i bolje? Kad bi netko objavio podatke o iznimnoj kulturno-povijesnoj vrijednosti same građevine, možda bi se našla i koja dobra duša da se upita tko je i zašto (a i tko mu je to i pod kojim uvjetima odobrio) napravio kulturocid postavivši lani pokraj same kapele divovski odašiljač, iako je cijelo brdo još 1978. upisano u Registar kulturnih dobara Hrvatske kao etnozona, tj. kulturno-povijesna cjelina i zaštićeno kulturno dobro. Ali u dnevnom tisku čitamo da teleoperater ima sve potrebne dozvole pa nitko nije odgovoran za skrnavljenje baštine. Onda je, valjda, i razumljivo da svi šute i „gledaju svoja posla“? 

U Brod Moravicama preostalo je malo stanovnika, u Gornjim Kutima još ih je manje, većinom starijih vikendaša, koji danas više nemaju ni snage ni volje, poput svojih djedova, odupirati se nasilnicima, bolestima i drugome zlu. I tako, danas nad nama „bdije“ i „čuva nas“ odašiljač. A kapela sv. Andrije i knjiga o njoj čekaju neka bolja vremena koja vjerojatno nikad neće doći…