Što je 'regetac'?

Znate li što je to regetac? Odgovor glasi – čegrtaljka. Ima još narodnih naziva za čegrtaljku: škrebetaljka, škrgajka, okretaljka, škrebetavnica… U nekim je krajevima zovu klepetaljka ili kleparnica, ali klepetaljke zapravo rade na drugom principu. Podrijetlo čegrtaljke vrlo je staro, etnolozi vjeruju da je još u pretkršćanskim vremenima služila za tjeranje zime i drugih zlih sila te osiguranje plodnosti. Zato je bila raširena u svim krajevima i svim vremenima. Pa ipak, malo mladih danas zna što je čegrtaljka.

Čegrtaljka ili, po domaće, regetac drvena je „sprava” koja se sastoji od okvira i drvenog jezičca koji pri vrtnji udara u taj okvir ili posebno izrađen nazubljeni valjčić, a sve to učvršćeno je na ručkicu čijim se okretanjem dovija glasan zvuk. Ručni oblik te spravice i danas je moguće vidjeti na masovnim okupljanjima poput poklada, sportskih utakmica, maturantskih „norijada”, čak i demonstracija. A modificirani oblik, prilagođen pogonu vjetra, i danas u vinorodnim krajevima bukom rastjeruje ptice, osobito u vinogradima na sjeverozapadu Hrvatske. 

Osim tih malih ručnih čegrtaljki, postoje i velike čegrtaljke koje su bile daleko većih dimenzija i drugačije konstruirane, iako je način proizvodnje zvuka bio istovjetan. Veći se regetac jednom rukom pridržavalo, a drugom se okretala ručkica. Mogao se položiti na stol, a moglo ga se i nositi istodobno „svirajući”.

Jer čegrtaljka je, u suštini, glazbeni instrument, odnosno, kako kaže enciklopedija Proleksis, samozvučno (idiofono) glazbalo. U zbirci glazbala Etnografskog muzeja u Zagrebu možemo pronaći čitav niz čegrtaljki. Sva su ta glazbala različita, ali rade na istom principu pa je njihova jako glasna „glazba” jednolična. Čegrtaljku ustvari treba znati vrtjeti kako bi njezin zvuk trajao što duže, zapravo onoliko koliko nam je potrebno. A mora biti i glasna kako bi poslužila svojoj svrsi.

A evo i čemu je čegrtaljka nekoć služila. Primarna svrha bila joj je zamijeniti zvuk zvona u Velikom tjednu, točnije u razdoblju kad su crkvena zvona bila „vezana”. To se činilo tako da se užad kojim se zvonilo smotala u labav čvor. U nekim su krajevima, primjerice u Istri i na otocima, vezana sva zvona osim malog, tzv. mrtvačkog zvona, da bi se mogla oglasiti smrt ako bi netko umro u ta tri dana, dok su kod nas bila vezana sva zvona, a kad bi netko umro u to vrijeme, za njim se nije zvonilo. Danas je većina goranskih crkvenih zvona elektrificirana pa se zvona više ne vežu već se samo isključi sprava koja pokreće zvonjavu. Zvona i crkvene orgulje šute u Vazmenom trodnevlju, od Velikog četvrtka popodne do Velike subote navečer, čime se iskazuje tuga i odaje počast Isusovoj muci i žrtvi koju je podnio za sve nas, a tišina vjernike potiče na razmišljanje i molitvu.

Osobito se pazilo da se svi radovi na zemlji završe do četvrtka u podne pa se kopanje i oranje u vazmeno vrijeme smatralo velikim grijehom. Zemlju je trebalo pustiti na miru u sjećanje i počast Isusovu grobu. I danas se sjećam priče koju mi je davno ispričala baka, a radilo se o obitelji koja je orala baš na Veliki petak, što je rezultiralo pretvaranjem te, nekoć plodne, oranice u ledinu na kojoj više nikada ništa nije rodilo.

Kako bi vjernici znali kada treba poći u crkvu, oglašavale su se goranske, a i druge hrvatske crkve velikim drvenim čegrtaljkama koje je zvonar nosio oko crkve (obično su se napravila dva ili tri kruga) ili je pomoću njih „zvonio” s crkvenog tornja. Zvuk čegrtaljke morao je biti glasan da bi ga se što dalje čulo.

Crkva sv. Nikole biskupa u Brod Moravicama, središnja župna crkva za tri župe, imala je dva velika regetca, jedan velik i drugi malo manji, koje je izradio mjesni majstor Anton Burić, majstor svoga zanata. Napravio je to poslije Drugog svjetskog rata jer je u ratu, zbog talijanskog bombardiranja, izgorjelo krovište crkve, a do temelja je izgorjela i zgrada obližnje pučke škole. Pretpostavlja se da je tada izgorio i sav crkveni inventar pohranjen na tavanu i u crkvenom zvoniku. Burić je bio vrstan tesar koji je nakon rata, u vrijeme župnika Josipa Jonasa, predvodio skupinu radnika koja je izradila novu drvenu krovnu konstrukciju, tj. novo krovište crkve i zvonika.

Burić je u svoje vrijeme izradio crkvena vrata i prozore za crkve sv. Roka i sv. Nikole. Za crkvu sv. Nikole izradio je u drvu 14 postaja Križnoga puta, svečano klecalo, oltarni stalak za misal, zidnu oplatu, a vjerojatno je izradio i križ Muke Isusove, koplja za crkvene barjake, svijećnjake i druge, sitnije drvene potrepštine. Taj se drveni križ, ukrašen trnovom krunom i drugim atributima Isusova raspeća, nosio u procesiji oko crkve na Cvjetnu nedjelju (kad se molio prvi dio Muke Isusove) i na Veliki petak (drugi dio Muke Isusove).

Ali naša potraga za regetcima nije bila uspješna jer nijedan brodmoravički regetac nije sačuvan i ne znamo što se s njima točno dogodilo. Fotografija koju ovdje donosimo prikazuje sličan veliki regetac sačuvan u Prezidu. Za pomoć u prikupljanju i provjeravanju podataka za ovaj tekst zahvaljujemo kazivačicama Zdenki Grgurić i Vidi Delač, starima gotovo 90 godina, te vjeroučiteljima Antoniju Crnkoviću i Damjanu Poljančiću.

Zvona bi u brodmoravičkom kraju ponovo zazvonila na Uskrs ujutro kao poziv na misu i blagoslov jela na kraju mise. Glasan zvuk svih zvona (za Božić i Uskrs zvonilo je i najveće zvono nazvano Tomislav) prenosio je puku poruku vjere u pobjedu života nad smrću, u uskrsnuće Gospodinovo, u koje vjerujemo, i naše uskrsnuće, kojemu se nadamo.