Ako Krist poziva, ne bojte se

Kako se danas osjećate kao svećenik, je li svećenički put koji ste prošli bio onakav kakvim ste ga zamišljali?
Kao svećenik osjećam se radostan jer svjedočim svakodnevno na koji način dragi Bog moje svećeničko služenje uklapa u živote ljudi s kojima se susrećem. Iskreno vjerujem da je 25 godina uloženih u svećenički poziv itekako vrijedilo truda i napora. Zaređen sam 1999. godine u sasvim drugim i crkvenim i društvenim okolnostima nego što ih danas proživljavamo, tako da je moj svećenički put ipak puno drukčiji nego što sam ga zamišljao.

Jeste li oduvijek znali da ćete biti svećenik? Kako je Božji poziv sazrijevao u Vama, koje su Vam osobe pomogle u tome?
Prije svoje 18. godine nisam nikada ni pomislio da bih bio svećenik. U srednjoj školi 1991. godine tek se počelo s nastavom vjeronauka, tako da sam, potaknut sadržajima koje sam slušao, počeo više razmišljati o vjeri. Ta razmišljanja dobila su svoj smjer prema svećeništvu na kraju moga srednjoškolskog obrazovanja. U konačnoj odluci najviše mi je pomogao tadašnji župnik Župe Presvetog Srca Isusova na Zametu u Rijeci p. Izidor Jedvaj, SI.  

Zaređeni ste kao svećenik Riječke nadbiskupije, no nakon toga neko vrijeme bili ste i redovnik Družbe Isusove. S obzirom na to da imate iskustvo življenja svećeničkog poziva na dva različita načina, možete ih iz prve ruke usporediti. Što vas je privuklo u isusovački red i redovnički život i zašto ste se ipak vratili među dijecezanske svećenike?
Za redovnički poziv u Družbi Isusovoj odlučio sam se jer sam se htio više posvetiti intelektualnom radu i samim time intelektualnom apostolatu. Upravo ovaj potonji jedan je od pet glavnih apostolata Družbe Isusove. Nakon završetka doktorata u Riječkoj nadbiskupiji nisam imao ni minimalne uvjete za normalan intelektualni i profesorski rad, tako da bi ostanak u Rijeci za mene značio zakopavanje talenata. Privukla me je i isusovačka duhovnost, devet godina boravka u Družbi Isusovoj bilo mi je jedno veliko duhovno obogaćenje i sazrijevanje. Smatram da isusovačka duhovnost omogućava izrazito plodno uklapanje duhovnoga, intelektualnoga i pastoralnoga.
U Riječku nadbiskupiju vratio sam se iz osobnih razloga, prije svega zbog brige za roditelje, koji sami žive u Rijeci.

U Vašem svećeničkom vijeku prošli ste različite službe i mjesta na kojima ste djelovali. Gledano kronološki, koje su to bile službe?
Prva služba nakon što sam zaređen za svećenika Riječko-senjske nadbiskupije bila je u Župi Sv. Križa u Ogulinu, gdje sam obnašao službu župnog vikara i katehete u osnovnoj i srednjoj školi od 1999. do 2000. godine. Nakon preminuća nadbiskupa Antona Tamaruta u lipnju 2000. godine preuzeo sam službu djelatnika u Ordinarijatu Riječke nadbiskupije, a kada je za riječkoga nadbiskupa imenovan dr. sc. Ivan Devčić, on me je imenovao za svog osobnoga tajnika. Tu službu obavljao sam osam mjeseci te me je nadbiskup Devčić u jesen 2001. poslao na poslijediplomski studij fundamentalne teologije u Rim pri Teološkome fakultetu Sveučilišta Gregoriana. Nakon šest godina studija doktorirao sam u listopadu 2007. godine. Tijekom poslijediplomskoga studija bio sam cijelo vrijeme nastanjen u Papinskome hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu. Po završetku studija u Rimu nadbiskup Devčić imenovao me je župnim vikarom u Župi Sv. Križa na Srdočima u Rijeci. Nakon godinu dana dobio sam službu župnika Župe sv. Marka u Veprincu i započeo sam s radom na Teologiji u Rijeci u svojstvu profesora četiri predmeta iz područja fundamentalne teologije.

Tijekom 2011. odlučio sam se nastaviti svoj svećenički put kao redovnik Družbe Isusove te sam u jesen te godine ušao u novicijat Družbe Isusove u Splitu. Novicijat je trajao dvije godine, ali već sam u drugoj godini novicijata započeo s predavanjima filozofskih predmeta na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu, na Jordanovcu, koji vode redovnici isusovci. Tijekom osam godina boravka na Jordanovcu predavao sam devet filozofskih predmeta. Usporedo s tim od 2013. do 2015. predavao sam nekoliko teoloških predmeta i na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru. Uz profesorski rad na fakultetu sam bio zadužen za međunarodnu suradnju, a dvije godine bio sam i urednik znanstvenoga časopisa Obnovljeni život. Od pastoralnih zaduženja mogu istaknuti da sam godinu dana bio duhovnik Međunarodne katoličke zajednice u Zagrebu i u sklopu Studentskoga katoličkog centra Palma u Zagrebu imao sam susrete sa skupinom studenata i doktoranda o temi odnosa vjere i znanosti.

Po povratku u Riječku nadbiskupiju nadbiskup Devčić imenovao me je župnikom Župe BDM Karmelske na Donjoj Drenovi. Tu sam službu obnašao do ljeta 2022. godine, nakon čega me je nadbiskup Uzinić imenovao župnikom Župe sv. Filipa i Jakova u gradu Grobniku, što je i moja trenutna služba.

Kakav je život Crkve u Grobniku? Pomažu li župljani svom župniku, kako surađujete kao župna zajednica?
Život vjernika u Grobniku obilježen je pokušajima spajanja bogate tradicije koju Župa sv. Filipa i Jakova ima i suvremenih oblika pobožnosti, duhovnosti i crkvenoga života. Župa će iduće godine slaviti 920 godina postojanja. O svojim župljanima mogu reći samo najljepše jer su vrlo susretljivi i otvoreni za suradnju.  

Zaređeni ste uoči podjele tada velike Riječko-senjske nadbiskupije na Riječku nadbiskupiju i Gospićko-senjsku biskupiju. S vama su ređena još trojica svećenika, dvojica od vas ostala su u tom pozivu. Dugo se već govori o krizi zvanja, svećenika je nešto manje, no ipak ih ima. Što biste poručili mladima koji razmišljaju o duhovnom pozivu?
Poručio bih mladima koji se odlučuju za duhovni poziv, ako ih Krist doista poziva, da se ne trebaju ničega bojati jer, kako stoji u evanđeljima, Krist odricanje, koje je sastavni dio svećeničkoga poziva, nagrađuje stostruko, u smislu bogatstva susreta, međuljudskih odnosa i ljubavi, koju kao svećenici primamo od vjernika.

Bili ste najbolji student riječke teologije u svojoj generaciji, logično je da ste kasnije nastavili akademski put i postali profesor. Možete li usporediti nove generacije studenata s kojima ste radili i današnje vrijeme u kojem žive u odnosu na razdoblje od prije 30 godina kada ste vi bili student?
Ono što je zamjetno drugačije u odnosu na razdoblje u kojemu sam ja bio student i sadašnjega razdoblja jest to što se, nažalost, opće znanje studenata prilično suzilo. Nadalje, pretjerano korištenje mobitela i interneta dovelo je do rastresenosti, a onda i do smanjenja sposobnosti dubinskoga čitanja tekstova i razmišljanja, tako da nije nimalo lako složenije teme iz filozofije i teologije prenijeti današnjim studentima. Ali kao i uvijek, postoje nadareni pojedinci, koji su pravi zaljubljenici u filozofske i teološke teme.