Akvilejska patrijaršija od uzleta do utrnuća

Drevno crkveno-upravno područje sa sjedištem u Akvileji, danas gradiću od svega 3500 stanovnika u talijanskoj Furlaniji, imalo je središnju ulogu u kršćanskoj, ali i političkoj povijesti područja današnje zapadne Hrvatske. Akvilejska biskupija, koja je postala patrijarhatom 568. godine, imala je ključnu ulogu u pokrštavanju dijelova današnje Riječke nadbiskupije, Istre i drugih krajeva Hrvatske. Ne samo crkveno, već i gospodarsko moćni, akvilejski patrijarsi imali su kovnicu novca te su raspolagali znatnim dobrima što im je omogućilo da postanu feudalni gospodari Istre, Furlanije i Kranjske.

Patrijarsi su imali veliku ulogu u ranoj crkvenoj povijesti Hrvatske. Gradeški patrijarh imao je vlast na području Pićanske, Pulske, Porečke i Novigradske biskupije u 8. stoljeću, kada njihov utjecaj slabi dolaskom Franaka. Panonsku i dalmatinsku Hrvatsku, koncem 8. i početkom 9. stoljeća na put kršćanske vjere izvodili su također franački misionari, koje je u naše krajeve slala Akvilejska patrijaršija, čije su crkvene poglavare pohodili i hrvatski knezovi, među kojima je bio knez Trpimir (845. – 864.), začetnik narodne dinastije Trpimirovića. On je sa sinovima Petrom, Zdeslavom i Mutimirom hodočastio u Akvileju gdje je kao ugledan gost bio upisan u Čedadski evanđelistar (Codex Aquileiensis), pisan u 5. ili 6. stoljeću latinskim jezikom. Taj je rukopis u ranom srednjem vijeku bio štovan stoga što se vjerovalo kako ga je pisao sam evanđelist Marko. Na marginama Čedadskog evanđelistara od kraja 8. do sredine 9. stoljeća upisivala su se imena hodočasnika koji su posjećivali samostan u Akvileji u kojemu se rukopis prvotno nalazio. Tako su se u njemu, uz Trpimira, našla imena Braslava, koji je u Akvileji bio sa svojom ženom Ventenscelom, te kneza Branimira (879. do oko 892.) i njegove žene Maruše (Mariosa).

Središte ranog kršćanstva

Osnovana 181. godine pr. Kr., Akvileja je bila cvjetajući rimski lučki grad, čiji se gospodarski i geostrateški utjecaj protezao do Istre i Norika. U rimsko doba bila je četvrti grad Italije po veličini, nakon Rima, Milana i Capue. Kršanstvo je rano stiglo na to područje te je već u 3. stoljeću grad imao snažnu kršćansku zajednicu. Prema predaji prvi biskup bio je sv. Hermagor (Mohor) za koga se kaže da je proširio kršćanstvo do Tergestea (današnjeg Trsta), a do Istre i Venecije kršćanske se zajednice osnivaju za vrijeme biskupa sv. Hilarija, koji je prema predaji, kao i sv. Hermagor, podnio mučeništvo.

Prisutnost kršćanstva na području Istre već u drugoj polovici 3. stoljeća u Parentiumu (Poreču) i Poli (Puli) ukazuje na utjecaj Akvileje, odakle su rimski vojnici, trgovci širili novi vjeru na kontinentu sve do Sirmiuma te dalmatinskih krajeva. Iz akvilejske luke na rijeci Natissi mornari su mogli širiti vjeru do istočne obale Jadrana i otoka. Tada se stvara i snažna kršćanska zajednica na području Tarsatice, što dokazuju ostatci ranokršćanske bazilike u riječkom Starom gradu, čiji se temelji i prekrasni mozaici, danas nažalost pod slojem asfalta, protežu pod Kosim tornjem te dijelom Zborne crkve Uznesenja Marijina. Publica Via Aquileia Tharsaticam bila je položena u smjeru: Aquileia – Tergeste – Ad Malum – Ad Titulos – Tarsatica. Bio je to najpogodniji smjer rimskih pohoda protiv Japoda, Liburna i Delmata. Putovi su od Tarsatice vodili dalje preko Ad Turesa prema Seniji, Jaderi i Saloni u Dalmaciji, odnosno za Sisciju prema Panoniji.

Rimsko Carstvo je u 4. stoljeću bilo relativno stabilno, ali u 5. vijeku, nakon pustošenja germanskih naroda i Huna, kraj je bio neizbježan. Akvileju je 452. godine opljačkao i sa zemljom sravnio hunski vojskovođa Atila u svom osvetničkom pohodu Italijom.

Nova Akvileja nastala u Gradu

U ranom srednjem vijeku, 568. godine, nakon što su je osvojili Langobardi, patrijarh Paulin s dijelom stanovnika seli se na obližnji otok Grado (Gradež), koji je bio pod bizantskom upravom. Paulinovi nasljednici nazivaju se patrijarsima Nove Akvileje.

Tijekom 7. stoljeća papa je držao patrijarha u Gradu jedinim legitimiranim nasljednikom akvilejske stolice. Naziv „patriarca Gradensis“ bio je priznat patrijarsima Primogeniju i Agatonu, koji su sudjelovali na Lateranskim sinodama naslovom „episcopus sanctae Aquileiensis ecclesiae”.

Pod vlašću Langobarda bio je izabran u Akvileji drugi patrijarh, koji je imao crkvenu vlast nad langobardskom Italijom. Sjedište mu je od 735. bilo preseljeno u današnji Cividale.

Po završetku langobardske vladavine (774.), kako bi ponovo stekli svoju vlast nad Istrom, važnim i bogatim područjem crkvene pokrajine, gradeški su se patrijarsi nastojali othrvati Francima i patrijarsima u Cividaleu. Međutim, na crkvenom saboru u Mantovi 827. godine priznali su akvilejskog biskupa kao jedinog legitimnog patrijarha te su pristali da se Grado svede na jednu od župa Akvileje.

Ova odluka crkvenog sabora izazivala je beskrajne sporove i dovela do obilja nasilja koje je iscrpilo i osiromašilo otočnu gradešku Crkvu. Papa Leo 9. potvrdio je 1053. godine Novu Akvileju sa sjedištem u Gradu, kao i to da patrijarh iz Grada treba biti trajni poglavar i metropolit cijele Venecije i Istre, dok je biskup iz Cividalea trebao imati svoju jurisdikciju unutar granica bivšeg langobardskog teritorija.

Ukinuće Akvilejske patrijaršije

U doba dužda Dandola (1131. – 1186.) gradeški je patrijarh preselio svoju rezidenciju u Veneciju 1451. godine, iako je tamo već postojala biskupija. Napokon papa Eugen IV. presjekao je gordijski čvor ukinuvši titulu gradeškog patrijarha te je ustanovio Mletački patrijarhat.

Za vladavine Karla Velikog patrijarh Maksencije (811. – 833.) vraća se u Akvileju, gdje nakon njega, sve do tridesetih godina 15. stoljeća, stoluju njemački patrijarsi, među kojima se istaknuo patrijarh Poppo (1019. – 1045.). On je iz temelja sagradio današnju baziliku sa zvonikom i patrijaršijsku palaču. Premda se u njegovo doba moć Akvileje povećala, te je ona u 12. stoljeću imala 17 sufraganskih biskupija, patrijaršija u Gradu ostala je izvan Akvilejske patrijaršije. U 13. stoljeću patrijarh Berthold von Andech, koji je ujedno bio hrvatski ban i istarski markgrof, prenio je 1238. godine sjedište moćne crkvene pokrajine u Udine (Videm).

Metačka Republika i habsburška Austrija širile su svoju moć nauštrb akvilejskih posjeda. Sukobi dviju sila odražavali su se i na crkvenom planu tako da je papa Benedikt XIV. Bulom „Iniuncta nobis” ukinuo preostali patrijarhat 1751. godine i umjesto njega osnovao dvije nadbiskupije, jednu u Udinama (Videmu) za mletačke zemlje na sjevernom Jadranu, a drugu u Gorici za austrijske posjede.