Pobožna despotica Barbara Frankopan

Barbara Frankopan (1430. – prije 2. lipnja 1508.), kći Jelene i Sigmunda Frankopana Tržačkog, gospodara Otočca (+1489.), gdje se ona i rodila, pripada malobrojnim ženama podrijetlom iz jedne od najslavnijih hrvatskih obitelji, koje povijest nije prekrila plaštem zaborava. Trsatu je ostavila Veliki moćnik, a dvjema župama – riječkoj Uznesenja Marijina i hreljinskoj posvećenoj sv. Jurju – srebrne pokaznice. Je li Barbara Frankopan zavještala i plašt (perizomu) za zadarskog sv. Šimuna Pravednika?

Despotica Barbara

Prisjetimo se, Barbaru su udali za Vuka Grgurevića Brankovića (1439. – 1485.), titularnog srpskog despota. Kralj Matijaš Korvin obnovio je srpsku despotovinu u Srijemu, tada u Ugarskoj, a za srpskog je despota 1471. bio postavljen Vuk Grgurević Branković. On je bio ratnik u ugarskoj službi iz razdoblja borbi protiv Osmanlija, poznat kao Zmaj Ognjeni Vuk. Pomogao je Matiji Korvinu da se domogne češkog prijestolja, stoga ga je kralj 1482. za zasluge nagradio posjedima u Slavoniji te mu je darovao mjesta Komogovinu, Gradišku, Ozelsko... Grad Kupnik na rijeci Savi u Srijemu bio je boravište despota. Položaj Vuka Brankovića u Kraljevstvu Krune Sv. Stjepana nije bio drukčiji od položaja drugih ugarskih i hrvatskih velikaša u Kraljevini Slavoniji te je on, srpski despot, bio samo jedan od baruna kraljevstva.

Vuk Grgurević s Barbarom nije imao djece, ali se u povijesnim izvorima navodi kako je o njoj osobito brinuo te joj iskazivao nježnost i ljubav. To je potvrđeno i nasljedstvom koje joj je ostavio oporukom 3. svibnja 1482. Među ostalim, darovao joj je utvrdu Bijelu Stijenu kod Okučana s područjem Totuševina, danas Topolovac kod Siska, gdje je bilo više od stotinu sela.

Despot Grgurević Branković preminuo je 16. travnja 1485. godine, a njegova udovica Barbara, koja je živjela u kaštelu Bijela Stijena, preudala se nakon deset godina udovništva za Franju Berislavića Grabarskog.  Kao ban u Jajcu (1494. te 1499. – 1503.) Franjo Berislavić se, zahvaljujući među ostalim i braku s Barbarom, povezao s Frankopanima i s obitelji srpskih despota Brankovića te je nakon ženidbe titula srpskog despota prešla na Berislaviće. Barbara je preminula prije 2. lipnja 1508., kad se u jednom dokumentu spominje da je mrtva. Umrla je bez nasljednika, a Franjin nećak Ivan izabran je za srpskog despota.

Barbarin moćnik na Trsatu

U riznici Franjevačkog samostana na Trsatu, među 58 izložaka, čuva se Veliki relikvijar ili moćnik, najstariji zavjetni dar iz 1483. godine. Moćnik je učinjen „na slavu Božiju i Pričistoj Bogomateri”, kako govori ćirilićni natpis na njemu, a navodi se da ga je zavještala „gospogja Barbara Despotica”. Već je Franjo Glavinić, obnovitelj trsatskog svetišta i povjesničar Gospe Trsatske, u 17. stoljeću popisao svetačke moći i prepisao natpise. Barbarini su zavjetni darovi umjetnički vrlo vrijedna ostvarenja te su ih povjesničari umjetnosti detaljno proučili. Veliki trsatski relikvijar izrađen je od pozlaćena srebra, visine 70 cm i širine 43 cm. U moćnik su bile usađene moći 36 svetaca (četiri nedostaju), a postavljene su u okvire s ćirilskim natpisima i navodima imena svetaca kojima su pripadale. Pretpostavlja se da je  Franjo Berislavić Grabarski nakon Barbarine smrti relikvijar predao crkvi Gospe Trsatske. Moćnik je preuređen 1576. godine, kad mu je dodano postolje. Na Trsatu se nalazi i lađica s prikazom Navještenja.

Crkvi Marijina Uznesenja kod Kosog tornja u riječkom Starom gradu Barbara je 1489. godine darovala pokaznicu, koja je odnesena iz Rijeke u Mletke u doba talijanske uprave 3. travnja 1941. godine i ondje se i danas nalazi izložena u Palači Venezia. Vrijedan relikvijar Barbara je ostavila drevnoj Župi sv. Jurja na hreljinskoj Gradini, vjerojatno i kao spomen na svog prvog muža, despota Grgurevića (Jurjevića), poznatog iz predaje kao „Zmaj Ognjeni Vuk”. Na hreljinskoj pokaznici, nad likovima Blažene Djevice i arkanđela Gabrijela, nalazi se sv. Juraj koji kopljem probada zmaja.

„Pregača” sv. Šime u Zadru

Boraveći svojevremeno u Zadru, imao sam priliku, još jednom, posjetiti crkvu sv. Šime u kojoj se čuva neraspadnuto tijelo sv. Šimuna Pravednika (Bogoprimca). Slučajno ili ne, bio sam u prigodi osobno dati ruku prigodom zatvaranja pokrova škrinje u kojoj se čuvaju posmrtni ostatci svetca, kojega podjednako štuju katolici i pravoslavni vjernici. Škrinju sv. Šimuna oblikovao je zlatar Francesco di Antonio da Sesti iz Milana od 1377. do 1380. godine, prema narudžbi hrvatsko-ugarske kraljice Elizabete, kćeri bosanskog bana Stjepana Kotromanića i supruge Ljudevita Anžuvinca. O tom remek-djelu zlatarstva napisano je nekoliko monografija i pregršt stručnih i popularnih članaka. Mene je zainteresirao izvezeni satenski pokrivač (perizoma) s ćirilićnim natpisom – GEORGIJE DESPOT – koji dotiče tijelo sv. Šimuna Pravednika. Tko je poklonio „pregaču”, nije još pouzdano utvrđeno. Ime darovatelja potječe od grčkog Georgiosa (lat. Gregorius), iz čega je izvedeno Gregorije, Đurađ, Đorđe ili pak Grgur odnosno Juraj. Tim su tragom neki istraživači došli do srpskog despota Vuka Grgurevića Brankovića (1427. – 1456.), a drugi do Đorđa Brankovića (1486. – 1496.), koji je postao monahom i uzeo ime Maksim. Zagrebačka znanstvenica Marija Gušić (Balkanika, VIII/1977., str.145-186), analizirajući perizomu u raki sv. Šimuna u Zadru, ovom potonjem pripisala je zavjetni dar i navela kao moguću godinu donacije 1493. Nakon analize stila, tehnike i fakture „pregače” Marija Gušić navodi da je perizoma „djelo jedne žene nastalo kao spontani rad kako ga je ona zamislila i izvela”. Tko bi mogla biti ta žena?

Istraživači su u svojim analizama zaobišli despota Vuka Grgurevića Brankovića čije srednje ime, patronim, može biti „Georgije despot”. Kako je despot Grgurević bio u braku s pobožnom Barbarom, te je nakon njegove smrti despotstvo prešlo na Berislaviće, može se pretpostaviti da je upravo ona mogla dati izraditi perizomu kao zavjetni dar, svoj i svoga supruga, povodom stote obljetnice izrade škrinje sv. Šimuna (1380. – 1480.).