Asiški siromašak i danas ljubi Srcem Isusovim

Bila je nedjelja Presvetog Trojstva. Nakon mise prišla nam je djevojka i rekla da se ovdje našla slučajno. Željela je krunicu, ali priznala je da nema novaca kupiti je. Ponudila sam joj svoju, nju nije htjela uzeti jer je smatrala da je to grijeh. Moj dečko joj je ispričao kako sam mu dala krunicu kad smo se upoznali i mislio je da mi je mora vratiti, ali je zaboravio pa kad ju je već imao kod sebe, naučio ju je moliti.

Djevojka je sjela na postolje spomenika sv. Ivana Pavla II. i spontano smo se upustili u razgovor. Ona nas je kao dijete znatiželjno ispitivala o Bogu, Gospi, Crkvi, životu... Vidjela sam da je preplašena kao da se izgubila i ne zna zašto je ovdje, ali osjeća se dobro pa ostaje. Trudili smo se odgovarati joj jednostavno i nježno. Stalno je ponavljala da želi krunicu i ja sam ponavljala da joj dajem svoju ako želi. U jednom je trenutku pristala, uz dogovor da i ona meni da nešto svoje. Ponudila mi je gumicu za kosu i pitala može li mi napraviti riblju kost. Dok ju je plela, govorila mi je kako se bori s teškim stvarima u životu, kako nema prijatelja i osjeća da je drugima teret. Rekla je da je i samu sebe razočarala i da možda kad bih ja znala kakve je stvari napravila, ne bih htjela da me dira. Dala sam joj do znanja da je razumijem, ali da, bez obzira na sve, sada čini veliko dobro jer ja jako teško sebi vežem kosu i razmišljala sam kako ću to najbrže učiniti, a onda se stvorila ona i isplela mi pletenicu. 

Nakon ovoga uzela je krunicu i pitala me što ona može napraviti nekome tko ne vjeruje i mogu li joj objasniti kako se moli. Odgovorila sam joj da kad moli krunicu, osjeća da je cijelo nebo jako voli i da je uz nju i njezina baka, za koju želi platiti misu.

Na povratku doma dečko me pitao jesam li se bojala nakon što mi je rekla s čime se sve bori. Rekla sam mu da me uopće nije bilo strah. Podsjetila sam ga da smo se upravo pričestili i izmolili potpuni oprost, da je sv. Franjo Asiški poljubio gubavca i nije se zarazio te da je ona došla kao Nikodem Isusu, potajno.

Iskreno, na prvu mi nije bilo svejedno, bojala sam se da ne zvučim previše pametno i moralno ispravno jer mi je rekla da ne voli priče o tome kako su se tuđi životi promijenili. Osjećala sam da moramo ostati dok sama ne odluči uzeti krunicu. Zamolila sam Duha Svetog da ne zeznem ono što je započeo i preuzeo je stvar u svoje ruke. Gledala je i u Ivana Pavla II. i rekla mi da joj je on top, samo sam se potvrdno nasmijala.

Dok smo razgovarale, razmišljala sam o tome kako je Isus rekao da u njegovu Presvetom Srcu ima mjesta za sve ljude i kako iz Svetohraništa kuca svugdje, kako „idite u miru“ stvarno znači i djeluje kao „idite, sada je misa“ i kako su naše pukotine Božja radionica. Ne znam slažete li se, ali meni je najljepše što svi udovi Crkve imaju slobodu činiti ono što je potrebno vremenu u kojem žive.