Bakin vrt

Dobra je baka dar Božji, ona je i bolja od roditelja jer o nama brine poput majke, ali nije tako stroga. Imam 65 godina, a još pamtim svoje odrastanje na selu i bakin topao zagrljaj koji je mirisao na svježe buhtle i vrtnu zemlju. Baka je naime imala prekrasan seoski vrt i stalno je nešto čeprkala po njemu. Zato će naša današnja tema biti vrtovi koji se danas popularno zovu seoskim ili ladanjskim vrtovima. Ali meni više odgovara naziv bakin vrt pa ćemo se njega i držati.

Vrtovi su, povijesno gledajući, vrlo stari pa se vežu uz prve ljude koji su napustili nomadski život i odabrali stalno stanište. A kako je uopće došlo do stvaranja vrtova na hrvatskom selu? Istraživanje je pokazalo da začetci seoskih vrtova sežu još u srednji vijek. U vrijeme je Austro-Ugarske Monarhije Marija Terezija, koja je, između ostalog, bila i hrvatska kraljica, naložila da se oforme vrtovi u selima. Ponajprije školski edukativni (o kojima smo već pisali) pa samostanski i ljekarnički s ljekovitim i aromatičnim biljem i, konačno, seoski vrtovi. Željela je povećati standard seljana pa je tražila da se na okućnici sade voćke i povrće, a pred kućama, uz put, i cvijeće, uglavnom nezahtjevne vrste koje se „same o sebi brinu“. Tako su nastali seoski vrtovi i održali se tijekom 18., 19. i prve polovice 20. st. Poslije Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj počinje devastacija seoskih vrtova, a s izumiranjem sela krajem 20 st. nestali su i seoski vrtovi naših baka.

Danas vrt više nije nužnost već samo ukras kuće, odnosno mjesto gdje će se obitelj okupiti na druženju uz roštilj. Vrtlarenje je postalo hobi. U malobrojnim preostalim goranskim vrtovima prevladavaju alohtone sorte nauštrb autohtonih pa možemo naći čemprese, palme, niske četinjače, lavandu i bršljan. Vlasnici postavljaju betonske kipove, grade jezerca i „kamenjare“, koriste plastičnu, staklenu i metalnu vrtnu galanteriju te, u konačnici, nepopravljivo unakaze vrt...

Kako onda izgleda jedan dobro složen seoski vrt? To je tradicionalni vrt zasađen autohtonim vrstama. Zato se slavonski, lički, zagorski ili goranski bakin vrt prilično razlikuju. Naime u vrtu se mogu održati samo biljke kojima je to prirodno stanište. On nije pravilno planiran pa stazice i lijehe nisu ograđene. Biljke rastu u skupinama i uzimaju si prostora koliko žele, što rezultira obiljem boja, tekstura i mirisa. Zbog takva je „nereda“ seoski vrt tek početkom 20. stoljeća priznat kao jedna od službenih vrtnih formi.

Takav vrt je zapravo dio proizvodnog sustava seoskog gospodarstva i obavezno ima dva dijela – povrtnjak i cvjetnjak. Povrtnjak je bio važan za opstanak, pa je zauzimao i više prostora, a cvjetnjak je bio za dušu. Tek u 20. st. površina cvjetnjaka raste, a danas dominira okućnicom. Ako je parcela bila veća, kuća je imala zaseban voćnjak, a kad je bila mala, voćke su se sadile u povrtnjaku i drugdje po dvorištu: kruške, jabuke, šljive, cibure, trešnje, murve, ogrozd, ribiz, maline, kupine. I barem jedan trs vinove loze, mi smo imali sortu Izabela. I, obavezno, orah. On je bio kralj dvorišta.

U povrtnjaku je baka uzgajala salatu, mrkvu, luk, češnjak, blitvu, grašak, bob, krastavce, tikvice... Sve osim krumpira, repe, korabe, graha i kukuruza te drugih žitarica. Grah iz povrtnjaka nismo puštali da dozre nego smo brali zelene i žute mahune. Od začina tu su bili peršin i celer, pa kopar, kim, koromač, hren (on je, kao vrlo otporna biljka, dugo nadživio baku), a od čajeva kamilica, metvica i stolisnik. Na prisojnoj, malo nakošenoj strani vrta baka je imala poveću gredicu rajčica i krupnih jagoda mjesečarki koje su prekrasno mirisale. Sjećam se da sam te paradajze jela kao jabuke, toliko su bili ukusni. Imala je i malo klijalište, napravljeno od običnog drvenog okvira i velikog starog prozorskog krila, gdje je uzgajala presadnice. I ostali vrtni namještaj bio je drven – ograde, klupice, cvjetni sandučići. Cijela je parcela bila ograđena bjelogoričnom živicom.

Dio vrta do same kuće bio je bakin čarobni cvjetnjak u kojemu je raslo dvadesetak vrsta autohtonih biljaka. Uz kuću su rasle trajnice: jedić, zvjezdan, sunčana, božur, zlatnica, zvončić, ivančice, a ispred njih turski karanfil, udovičica, više sorti božura, srdašca... S druge strane travnate stazice, prema cesti, rasle su manje biljke: narcise, preslice, jaglaci, šafrani, ukrasna djetelina i maćuhice. Na uglovima gredice rasli su bijeli ljiljani i šlajer. Baka je voljela geofite pa je svake jeseni nasadila obilje gladiola, tulipana i zumbula. Uvijek je imala više sorti krizantema o kojima se brinula cijele godine pa su ujesen obilno cvjetale. Od jednogodišnjih je biljki naročito voljela lijepe kate. Razumljivo da je bilo i jestiva odnosno ljekovita cvijeća, među kojim je prednjačio neven. Od grmova imali smo jorgovan i hortenziju.

Lijep se vrt oduvijek smatra dokazom vještine i marljivosti domaćice pa se baka jako ponosila svojim vrtom. Ali bila je široke ruke pa je svima dijelila cvijeće, čak i onima koji su je, zbog stalnog boravka u vrtu, ogovarali. Jer i oni su za Cvjetnu nedjelju „posuđivali“ cvijeće od bake.