Goranski čampi

Život se u Gorskom kotaru unatrag pedesetak godina toliko promijenio da mladi za neke svakodnevne stvari (predmete, poslove, običaje…) nikad nisu ni čuli. Ovo je prilika da se prisjetimo obuće kakvu smo nekoć nosili, a koja se zvala čamp, u množini čampi. 

Na prijelazu iz 19. u 20. st. u Gorskom kotaru vladalo je toliko siromaštvo da ljudi jednostavno nisu imali novaca za cipele pa su se bili prisiljeni sami drugačije snaći i sami izraditi obuću. I tako su nastali čampi.

Budući da su u to doba sva domaćinstva imala svoju, domaću vunu, sve su žene, a i poneki muškarci, znali plesti. Sjećam se da je moja baka znala isplesti sve što se može zamisliti. Razumljivo je da takvoj domaćici nije bio problem izraditi vunene odnosno siknjene čampe, čija je osnova bila debela vunena čarapa visoka do pola lista. Na tu se čarapu odozdo prišio vuneni potplat, a sa strane obrtalji (bočni dio) od tkanine. Takav se čamp navlačio na stopalo kao čarapa – jer je, u osnovi, i bio čarapa – pa mu nije trebalo kopčanje. 

Drugi tip čampa izrađivao se bez čarape, samo od višestruko presavijene tkanine i potplata i bio je zapravo „visoka“ papuča kakve danas u dućanima kupuju još samo bakice. Takvi su čampi imali metalne rupice ili alkice kroz koje se provlačila velafka, odnosno vezica, kojima se takva papuča zažnirala kako bi čvrsto prianjala uz stopalo. 

Niski čamp, koji nije pokrivao gležanj, zvao se papuča. Domaćice su često izrađivale i krpene natikače kojima je samo prednji dio bio zatvoren dok je peta bila slobodna. Takve su se jednostavne papuče uglavnom nosile po kući i zvale su se šlape. Zato su čampi uvijek bili viša klasa i nikome nije padalo na pamet zvati ih šlapama. 

 Toliko o terminologiji. A sada ponešto i o izradi. Za takav je rad domaćicama ponajprije trebao alat koji se sastojao od škara, krojačkog metra, debelih igala zvanih štopanke, oštrog šila, naprstka i manjih kliješta. Za ocrtavanje se rabila krojačka kreda ili, češće, komadić suhog sapuna. Trebao je i manji čekić, čavlići za učvršćivanje platna na kalup te lohajzen, odnosno probijač. Njime su se učvršćivale i očice na obrtalje. U početku se sve radilo ručno, ali pojava „Singerica“ znatno je olakšala šivanje obrtalja. 

Za oblikovanje potplata i obrtalja budućeg čampa trebali su krojevi na papiru, a bio je nužan i kalup, zvan kopíto, oko kojega se formirala obuća. Kalup je bio napravljen od dobro osušena i ispolirana drveta (da ne zapinje pri radu) i sastojao se od dva dijela. Kad bi čamp bio gotov, tako je čvrsto prianjao uz kopíto da je kalup bilo nemoguće u komadu izvaditi iz njega pa bi se najprije odvojio manji, a potom bi se izvukao i veći dio kalupa. 

Zanimljivo je da su lijevi i desni čamp bili istovjetno napravljeni, dakle trebalo je samo jedno kopíto, a kasnije bi se, nošenjem, oblikovali prema stopalima. Obitelji su čuvale kalupe za sve ukućane, a one s mnogo djece imale su i niz kalupa različite veličine, kako su već dječje nožice rasle. Zato je na kopítu obično pisala veličina noge ili ime osobe. 

Od materijala trebao je sukani konac, tanja špaga, gruda pčelinjeg voska, vuna, filc, stara debela tkanina, primjerice od kaputa, i žniranci. Trebao je i veći komad  buhavca, odnosno žutice (vrsta čvrstog platna), od kojega su krojene fudra (podstava) i partice (trake). Vezice, očice i alkice kupovale su se u dućanu.

Čampi su se radili zimi kad su domaćice imale manje posla i mogle odvojiti vremena za šivanje čampa, što je trajalo i po tjedan dana, ovisno o slobodnom vremenu i vještini domaćice. Ona bi, za početak, od staroga kaputa skrojila sve dijelove buduće papuče. Najteže je bilo izraditi potplat, koji se radio od više slojeva filca i platna obučenih u čvrsto platno i gusto prošivenih štopanjem. To je zaista bio mukotrpan posao jer špaga se teško provlačila kroz prst debeo sloj tkanine. Tu bi domaćica uzimala šilo, probušila rupicu na odgovarajućem mjestu, zatim voskom namazala špagu i provukla iglu kroz rupicu. Ako bi zapinjalo, uhvatila bi iglu kliještima i provukla je na drugu stranu. I tako na desetke puta, dok potplat ne bi bio gusto prošiven i tvrd poput daske. Na potplat su se prišivali prethodno sašiveni obrtalji s čije je unutarnje strane dolazila platnena podstava, a na dnu svojevrstan platneni uložak. Sve se završilo opšivanjem potplata platnenom trakom koja ga je učvrstila za gornji dio čampa. To nije bilo lako napraviti jer rabila se posebna tehnika gustog prišivanja. Moja bi baka na gotov čamp prišivala i kapicu od čvrste tkanine kontrastne boje, koja je djelovala ukrasno, a štitila je čamp od paranja na vrhu, gdje je bio najizloženiji habanju. 

Takvi su se čampi nosili u kući i oko kuće, kad se išlo u obližnja sela, a u njima se moglo ići i po suhom snijegu jer su odlično grijali stopala. Kad bi se smočili, ostavili bismo ih da se osuše kraj peći, a obuli druge čampe jer nitko nije imao samo jedan par. Nosili smo ih svi jer su bili jako udobni i praktični.

Desetljeća su prošla, čampi su pomalo zaboravljeni, ali ipak se našlo ljudi, u goranskim obiteljima, primjerice Mladen i Ankica Crnković iz Gornjih Kuti, i etnoudrugama, poput „Lokvarskih starina“, koji su rado s nama podijelili svoje znanje o čampima, bilo pisanim bilo usmenim putem. Pa tko želi – može i sam probati napraviti svoje starinske čampe.