Biblija i znanost

Nedavno smo mogli čitati raspravu o diplomskom radu na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu, naslovljenom “Osvrt na tehničke materijale u Bibliji”. To me potaknulo napisati kratko pojašnjenje što je Biblija i kako vrednovati njezin sadržaj.

Naime, u pojedinim komentarima na društvenim mrežama Bibliju se usporedilo s ostavštinom Braće Grimm te sa sagama Gospodar prstenova i Harry Potter, odnosno s bajkama i fantastičnom fikcijom.

Biblija je svakako knjiga koja polazi od premise da postoji Bog i, za one koji ne vjeruju u Božje postojanje, on je svojevrsni „lik iz bajke“. Međutim, Biblija ne govori o nekom imaginarnom svijetu i nekim posve izmišljenim osobama i događajima, već govori o povijesti koja nam je dobrim dijelom poznata, a donekle i provjerljiva: tu poglavito mislim na povijest Izraela počevši otprilike negdje od 10. st.pr.Kr. sve do rođenja Isusa iz Nazareta i začetaka kršćanskog pokreta u 1. st.po.Kr.

Ipak, kako je također navedeno u jednom od medijskih napisa, Biblija nije historiografsko niti znanstveno djelo. U Bibliji nema znanstvenih traktata niti prenosi isključivo povijesno-znanstvene činjenice, već nudi jednu specifičnu, odnosno vjersku interpretaciju povijesti i povijesnih događaja. Biblijski su pisci u prvom redu bili ljudi vjere koji su tumačili povijesne događaje kroz prizmu vjere, svjedočeći, temeljem vlastitog vjerskog iskustva, da je u povijesti djelatan i objavljuje se Bog. Nije ih prvenstveno zanimalo zabilježiti kako se točno nešto dogodilo, već su nastojali ukazati na Božje djelovanje u pojedinim događajima. Za vjernike Biblija je sveta knjiga – Sveto Pismo – zbog vjere da „knjige Pisma sigurno, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju Bog htjede da radi našeg spasenja bude zapisana u Svetim spisima“ (Dei Verbum, br. 11). Riječ je o istini koja se tiče vjere, uobličenoj u pjesničke ili prozne tekstove od koji su neki više ili manje povijesni, pa čak i u neke koji nisu povijesni ili sadrže pojedine podatke koji povijesno i znanstveno nisu točni. I to vjernika ne smije uznemiravati, kao što ni onome koji to nije ne daje pravo Bibliju omalovažavati.

Uzmimo za primjer tekst s kojim započinje knjiga Postanka: tzv. prvi izvještaj o stvaranju svijeta i čovjeka u Post 1,1-2,4a. Nije tu riječ o povijesno-znanstvenom izvještaju, već o ispovijesti vjere u Boga Stvoritelja. Biblijski pisac smješta opis stvaranja u šest dana zbog religiozne važnosti sedmoga dana, židovske subote, i kroz slikovit opis dočarava Božje djelo stvaranja obilježeno redom, skladom i dobrotom. A vrhunac svega je čovjek, za kojega kaže – i to je još jedna istina koju se vjerom prihvaća – da je stvoren na Božju sliku, njegov namjesnik koji ima zadatak brinuti se za svijet i za sva stvorenja. Namjera ovoga teksta nije nadomjestiti znanstvena istraživanja o postanku svijeta i čovjeka, niti se od vjernika traži da nekritički drže da su svijet i čovjek nastali u šest dana.

Fundamentalističko čitanje Pisma, koje smatra da Bibliju treba tumačiti doslovno u svim detaljima, za Crkvu ne samo da nije prihvatljivo, već je i opasno te „neopravdano inzistira na nepogrešivosti detalja u biblijskim tekstovima, posebno u pogledu povijesnih činjenica ili navodnih znanstvenih istina“ (Tumačenje Biblije u Crkvi, br. 1385).

Što se tiče događaja opisanih u Bibliji nakon stvaranja, moguće je općenito reći da što silazimo dalje u povijest to više vanbiblijskih arheoloških nalaza potvrđuje povijesnost događaja i osoba o kojima Biblija govori. Kad je riječ o Starom zavjetu, to posebno vrijedi za razdoblje nakon podjele Davidova kraljevstva na Sjeverno (Izrael) i Južno (Judu), o kojemu čitamo u Prvoj i Drugoj Knjizi o Kraljevima.

Spomenimo tako Prizmu iz Nimruda na kojoj se asirski kralj Sargon II. hvali kako je u 8.st.pr.Kr. deportirao iz Izraela 27 290 ljudi, naselio ondje novo stanovništvo i pretvorio zemlju u asirsku provinciju, potvrđujući tako pripovijest o propasti kraljevstva Izrael u 2 Kr 17. Napad asirskog kralja Sanheriba na Južno kraljevstvo Judu, zauzeće grada Lakiša i opsada Jeruzalema dokumentirani su pak u 2 Kr 19, u Iz 36-37, na tzv. Taylorovoj ili Sanheribovoj prizmi te na Lakiškim reljefima iz asirske prijestolnice Ninive. Spomenimo još i glinenu pločicu koja svjedoči o napadu babilonskog kralja Nabukodonozora II. na Jeruzalem 597.g.pr.Kr., čime započinje propast Južnog kraljevstva Jude (usp. 2 Kr 24-25).

Ipak, Biblija nudi vlastitu interpretaciju tih povijesnih događaja te propast Izraela u 8. i Jude u 6. st.pr.Kr. ne pripisuje samo ekspanzionističkoj politici Asiraca i Babilonaca, već tumači ove događaje kao Božju kaznu nad Izraelom i Judom za idolopoklonstvo i kršenje Božjega saveza.

Prema svemu rečenom, vidimo da pristup Bibliji nije jednostavan. Kao što npr. čitanje Danteove Božanstvene komedije zahtijeva poznavanje povijesnog konteksta u kojem je nastala, tako je i s Biblijom. K tome, riječ je o biblioteci sastavljenoj od 73 (barem u katoličkom izdanju) knjige, čiji se nastanak proteže kroz niz stoljeća i koje su pisane na drevnim jezicima: hebrejskom, aramejskom i grčkom. Iako nije riječ o lakom zadatku, Biblija je svakako vrijedna upoznavanja, čitanja, pa i znanstvenog istraživanja. Pri čemu valja imati na umu, kako je davno ustvrdio već Galileo, da Biblija „poučava kako se ide u nebo, a ne kako se nebo kreće“.