„Nije dobro da čovjek bude sam“ (Post 2,18)

Obično razlikujemo samoću (ili osamu) od usamljenosti. Ključna je razlika ta da samoću biramo. Njoj se možemo prepustiti svojevoljno, kad nam je potrebno malo mira. Tako shvaćena samoća je blagotvorna. Usamljenost je pak bolno emotivno stanje. Nju ne biramo. Karakterizira je praznina, osjećaj napuštenosti koji je moguće osjetiti i kada smo okruženi s puno ljudi, ali nam nedostaje bliskost. Imamo li autentične bliske odnose s pojedinim ljudima – čak i kada se povučemo u samoću – nećemo se osjećati usamljenima. Međutim, nemamo li takve odnose i one koji nas prihvaćaju onakvima kakvi jesmo, možemo biti okruženi mnogima, a osjećati kao da na čitavom svijetu nemamo nikoga. Ova različita iskustva poznaje i Biblija, prema kojoj je samoća nešto poželjno, a usamljenost nešto što valja prevladati.

Zanimljivo je primijetiti da, čitamo li Bibliju od početka, u Post 2,18 po prvi put nailazimo na Božje negodovanje. Bog po prvi put kaže da nešto „nije dobro“: nije dobro „da čovjek bude sam“. Stoga Bog odlučuje stvoriti mu „pomoć kao što je on“. To da je bolje u dvoje tvrdi i Propovjednik, koji se pita za koga se pod suncem muči i trudi čovjek samac (4,8). Dvojica, kaže, „imaju bolju plaću za svoj trud“ i „padne li jedan, drugi će ga podići, a teško jednomu! Ako padne, nema nikoga da ga podigne. Pa ako se i spava udvoje, toplije je, a kako će se samac zagrijati? I ako tko udari na jednoga, dvojica će mu se oprijeti, i trostruko se uže ne kida brzo“ (4,9-12). Drugim riječima, u zajedništvu je snaga, a u osamljenosti nemoć. U zajedništvu je život, a u osamljenosti smrt.

Osamljen čovjek treba „pomoć“ koja će ga izbaviti iz tog po život opasnog stanja. Zato Bog čovjeku stvara „pomoć kao što je on“. Iz uporabe hebrejske riječi ʼezer u Starom zavjetu vidljivo je da je „pomoć“ uvijek osobna, a ne materijalna. Riječ je o osobi koja pomaže drugoj osobi. Radi se o davanju sebe, a ne o davanju materijalnih ili drugih dobara. Stoga je Bog sam „pomoć“ (Ps 33,20). U Post 2 žena spašava muškarca jer on će zbog nje „napustiti oca i majku“, odnosno svoju (neplodnu) prošlost, i „prionuti“ uz nju, kao svoju saveznicu, kako bi zajedno imali (plodnu) budućnost (Post 2,24).  

Glagol dābaq („prionuti“) konotira privrženost, i to ne nužno romantične naravi. Tako naprimjer u Knjizi o Ruti čitamo kako je, nakon odlaska Orpe, Ruta „prionula“ (1,14) uza svoju svekrvu, udovicu Noemi, ne htijući je ostaviti samom. Slično u 2 Sam 20,2, dok Izraelci napuštaju Davida, Judejci „prianjaju“ uz njega. U Mudrim izrekama 18,24 čitamo pak da ima prijatelja koji vode u propast, kao i prijatelja koji „prianjaju više od brata“, odnosno koji su privrženiji od brata. Iz navedenih primjera vidimo da glagol dābaq znači „ne napustiti“ nekoga, ne ostaviti ga samog, već „ostati uz“ njega, posebno u vrijeme nevolje i potrebe, ostati nekome odan, ostati nečiji saveznik. Često glagol dābaq nalazimo i u kontekstu govora o Božjem savezu s Izraelom, gdje označava odanost i vjernost Bogu, posebno u Knjizi Ponovljenog zakona koja potiče Božji narod na spasonosno prianjanje uz Boga. Pnz 4,4 govori o „čvrstom držanju za Gospodina“ jer u tome je život. Pnz 10,10 potiče narod da se boji Gospodina, Boga svoga, njemu služi, „uza nj se priljubi“ i njegovim imenom priseže. Priljubiti se uz Boga znači držati vjerno njegove zapovijedi, ljubiti ga, ići za njim i hoditi njegovim putovima, njega se bojati, njegov glas slušati i njemu iskazivati štovanje. Drugim riječima, „prionuti“ uz Boga znači držati Savez.  

Nitko od nas na svijet nije stigao sam. Na početku našega života stoji prihvaćanje. Biblija nas uči da je prihvaćanje, prianjanje, zajedništvo, jedino mjesto života. Savez je temeljna kategorija odnosa između Boga i čovjeka jer bez savezništva nema života. Prema Bibliji, čovjek nije stvoren samo za saveznički odnos s drugim ljudskim bićem, već je stvoren za saveznički odnos s Bogom. Od samoga početka, od Noe, preko Abrahama i Mojsija te naposljetku preko Isusa Krista, Bog postaje „naš“ Bog, a mi „njegov“ narod. Taj je odnos u Bibliji često prikazan slikom braka i bračnog zajedništva, jer bračni odnos svojevrstan je uzor savezničkog odnosa. No svakako brak nije jedino mjesto ostvarenja savezništva. Stvoreni smo da budemo „pomoć“ jedni drugima i „prianjamo“ jedni uz druge bilo kao oni koji zaštitu trebaju, bilo kao oni koji je pružaju. I da „prianjamo“ uz Boga koji je naša najspasonosnija pomoć i naš najvjerniji saveznik.