BISKUP BENZONI - BOSONOGI PROPOVJEDNIK

Senjsko-modruški biskup (1730.-1745.) Ivan Antun Benzoni (Giovanni Antonio de Benzoni) rođen je 1678. godine u Rijeci u obitelji Felicea de Benzoni i Orsole Marotti. Obitelji Benzoni i Marotti pripadale su u 18. stoljeću među uglednije riječke porodice. Juraj Franjo Marotti, Benzonijev ujak, bio je od 1714. do 1740. pićanski biskup. Isusovački pitomac plemićkoga roda, doktor filozofije i teologije, te odgojitelj sina cara Karla VI., biskup Marotti okrunio je 1715. godine sliku Gospe Trsatske.

Riječka plemićka obitelj Benzoni bila je podrijetlom iz talijanske Cremone, odakle su se 1650. u Grad Sv. Vida doselila braća Giovanni Battista i Vincenzo. Njihovim sljednicima je 1720. godine dodijelio car Karlo VI. plemićki naslov, a carica Marija Terezija podijelila je Giuseppe Gabrielu 1754. barunstvo s pridjevkom Saverio.

Kuću obitelji Benzoni, jednu od rijetkih povijesnih zgrada sačuvanih u Starom gradu, projektirao je arhitekt Antonio de Verneda (1693.–1774.) na Grivici u neposrednoj blizini današnje riječke prvostolnice. U toj je kući postojala i bogata biblioteka.

Julije Benzoni (Giulio de Benzoni), koji se spominje kao općinski vijećnik i savjetnik ugarskih gubernija, donirao je biskupovu i obiteljsku knjižnicu Gradu 26. listopada 1779. godine. Tada je toj zbirci knjiga pridodana i knjižnica obitelji Marotti. Obje su knjižnice 1782. godine spojene s knjižnicama isusovačkog Kolegija i Nautičke akademije te čine temeljnu zbirku današnje riječke Sveučilišne knjižnice.

Ugledna obitelj Benzoni dala više svećenika i redovnika

Obitelj Benzoni dala je više svećenika i(li) redovnika. U popisu riječkih kanonika spominju se Antun Benzoni kao prvak Modruša ("Primicerio di Modr.") i bakarski kanonik. U riječki kanonički zbor izabran je 1749. godine na mjesto Jakova Devića. Umro je 19. kolovoza 1760.

Ivan Antun Benzoni bio je dr. teologije i prava, a imenovan je riječkim kanonikom 1717. godine na mjesto Ivana Krstitelja Orlanda. Nosio je plemićku oznaku "De Benzoni", godine 1730. imao je naslov opata, a umro je 1731. Šimun Vinko Benzoni, izabran je za kanonika u dobi od 18. godina i s nižim svećeničkim redom ("minorista") na mjesto Franje Augustina Corsija. Umro je u prosincu 1780. godine.

Ivan Antun Benzoni, budući senjsko-modruški biskup, školovao se u talijanskoj Perugi gdje je završio gimnaziju te filologiju i teologiju. U Perugi je 1713. godine promoviran za doktora. U Rimu je studirao govorništvo u školi kardinala Cassina. Za svećenika je zaređen u Rimu 1717. nakon čega se vraća u Rijeku gdje iste godine postaje kanonikom Zborne crkve Uznesenja Marijina, a zatim generalni vikarom pićanskog biskupa Marottija.

Car Karlo VI. imenovao ga je nedugo nakon toga modruškim arhiđakonom, a potom osobnim savjetnikom kod svog veleposlanstva u Rimu te čuvarom carskog arhiva u Vječnom Gradu. Car ga je 21. travnja 1730. imenovao biskupom senjskim i modruškim, a papa Klement XII. potvrdio je imenovanje 2. listopada iste godine. Uživao je velik ugled o čemu svjedoči drama gratulatorium na latinskom jeziku, koja je u njegovu čast izvedena 1731. godine u đačkom kazalištu isusovačke gimnazije u Rijeci.

Iako je Rijeka do 1787. bila u sastavu Pulske biskupije, a potom u Senjsko-modruškoj, postojale su i prije spomenute godine tijesne veze Grada sv. Vida i senjsko-modruških biskupa. Neki od njih stanovali su u Rijeci, a Šimun Kožičić Benja je osnovao 1530. godine Riječku glagoljsku tiskaru. Benzoni je također često boravio u svome rodnom gradu te je, primjerice, 24. kolovoza 1744. posvetio glavni oltar u crkvi sv. Jeronima.

Nakon oslobođenja Like od Turaka (1689.) te pripojenjem toga područja Senjsko-modruškoj biskupiji (1691.) promijenile su se suštinski i crkvene prilike, jer je znatno povećan teritorij pod upravom biskupa. Stvoreni su uvjeti da biskup duže prebiva u Senju, a u takvim okolnostima, smatrao je Benzoni, senjska prvostolnica trebala je biti doličnije uređena. On je stoga između 1732. i 1737. godine dao dograditi južni pobočni brod katedrale s četiri kapele. Namjeravao je podići i sjeverni brod, srušiti stari zvonik i sagraditi drugi na povoljnijem mjestu, ali ga je pretekla smrt. Njegov nasljednik Vuk Juraj barun Ćolić de Löwensperg (1746.–1764.) nastavio dogradnju katedrale.

Otvorenje Karolinske ceste utjecalo i na crkvene prilike

Podnijevši 1733. godine caru opširno izvješće o svakoj župi iz kojeg se vidi kako je Benzonijeve uprave bilo obuhvaćalo Senjsku biskupiju, Modrušku biskupiju i Župe Like i Krbave. S vojnom upravom u Lici i Krbavi, koja je sebi svojatala pravo podjeljivanja župa, bio je često u sporu, ali je uspio vratiti to pravo senjsko-modruškom biskupu.

Na području kojim je upravljao bilo doseljeno tijekom ratovanja s Turcima brojno pravoslavno stanovništvo. Želeći da i oni prihvate jedinstvo s Katoličkom crkvom, Benzoni je 16. prosinca 1739. za svoga vikara za vjernike istočnoga obreda na području senjsko-modruške biskupije imenovao grkokatoličkog svidničkog (marčanskog) episkopa Teofila Pašića. U dekretu biskup Benzoni grkokatoličkom biskupu Pašiću daje i ovlast podjeljivanja sv. potvrde (krizme) nad vjernicima latinskog obreda u Lici i Krbavi. Unatoč nastojanjima Benzonija, ali i zagrebačkog biskupa Jurja Branjuga (1723.-1748.), (pri)sjedinjenje s vjernicima istočnoga obreda nije polučilo uspjeha i stoga što se vladika Pašić zapleo u materijalne i moralne nevolje te je interniran u vasilijanski manastir u Lavov (Ukrajina) gdje je i preminuo 1759. godine.

Benzonijeva nastojanja oko izobrazbe klera i obnove vjerskog života bila su znatno  uspješnija. On je postao biskupom nakon otvorenja Karolinske ceste koja je povezala Rijeku s Karlovcem 1728. godine. Cesta je imala iznimno trgovinsko i vojno značenje, ali je također omogućila uzdignuće i povezivanje župa. Nakon niza tursko-austrijskih ratova te raznih vojnih i političkih saveza, Osmanlije su se počele povlačiti. Gubitak turskih teritorija i njihove vojne moći potvrđeni su u Srijemskim Karlovcima (1699.) i Požarevcu mirovnim ugovorima (1718.). Gradnja nove ceste od Primorja prema Karlovcu i Zagrebu, bila je značajna za razvoj Rijeke, Bakra i Kraljevice. Jednako tako, uz cestu će nicati nova naselja i razvijati se stara, tako da će Fužine dobiti na važnosti, a Mrkopalj i Ravna Gora steći će status kraljevskih trgovišta. To će potaknuti doseljavanje obrtnika i trgovaca, posebice iz Slovenije i Češke. Karolinska cesta puštena je u promet 1727. godine, a svečano otvorenje bilo je 16. rujna 1728. kada je putujući iz Rijeke prema Bakru njome prošao austrijski car Karlo VI., odnosno hrvatski kralj Karlo III., po kome je prometnica i dobila ime. Uz cestu su se gradile crkve, ali su i odumirala stara naselja poput starog grada Hreljina, gdje je nova crkva sv. Jurja podignuta kraj Karoline.

Biskupu Benzoniju omogućila je da često obilazi župe. O tome svjedoče njegove biskupske vizitacije. Dao je podići mnoge crkve i posvetiti ih. Navodi se da je kao biskup znao odlaziti propovijedati - bosonog!

Biskup Benzoni preminuo je u Rijeci, a sahranjen je 3. prosinca 1745. u kripti pred glavnim oltarom Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina u Starom gradu.