Božje milosrđe – neshvatljivo otajstvo Presvetoga Trojstva

Poruka Božjeg milosrđa, koju je Isus Krist povjerio poljskoj redovnici svetoj Faustini Kowalskoj, jedan je od najvažnijih duhovnih darova Crkve za suvremeno čovječanstvo. Papa sv. Ivan Pavao II. naglašavao je da je milosrđe „drugo ime za ljubav“ – ljubav koja se saginje nad ljudskom bijedom i nudi beskrajno praštanje. S obzirom da je Bog vječna i savršena ljubav, a ne želi propast duše za vječnost, čini sve da nas spasi te stoga dolazi i ova objava Božanskog milosrđa.

Božje milosrđe – posljednje sidro spasa 

U središtu objava zapisanih u Dnevniku svete Faustine nalazi se otajstvo Kristove muke kao nepresušnog izvora milosrđa. Isus objašnjava da Njegova muka nije samo događaj iz prošlosti, nego živa stvarnost koja se po molitvi i sakramentima primjenjuje na duše kroz sva vremena. Kristova žrtva ima univerzalnu snagu spasenja, ali se ta milost na poseban način primjenjuje na pojedine duše kroz život Crkve.

Posebno mjesto u toj pobožnosti zauzima Krunica Božanskog milosrđa, molitva koju je sam Isus poučio svetu Faustinu. U Dnevniku (br. 687) obećava da će oni koji mole ovu krunicu primiti veliko milosrđe u času smrti: „Neprestano moli ovu krunicu koju sam te naučio. Tko god je bude molio primit će veliko milosrđe u času smrti. Svećenici će ga pružati grješnicima kao posljednju slamku spasa; makar bio i najokorjeliji grješnik, ako samo jednom izmoli ovu krunicu imat će pristup milostima moga beskrajnog milosrđa. Želim da cijeli svijet upozna moje milosrđe; neslućene milosti želim udijeliti dušama koje se uzdaju u moje milosrđe“.

Teološki gledano, ova molitva izražava istinu koju je naglašavao sv. Toma Akvinski: Kristova smrt jest opći uzrok ljudskog spasenja, ali se njezini plodovi moraju primijeniti na svaku pojedinu dušu. Obično se to događa kroz sakramente, no Bog nije vezan sakramentima, kako uči Katekizam Katoličke Crkve. Krunica Božanskog milosrđa upravo na poseban način moli da se zasluge Kristove muke primijene na svijet, osobito na umiruće. U molitvi se Ocu prikazuje „Tijelo i Krv, Duša i Božanstvo“ Isusa Krista kao zadovoljština za grijehe svijeta, čime vjernici sudjeluju u Kristovoj žrtvi i ostvaruju svoje krsno svećeništvo u jedinstvu s euharistijskom žrtvom Crkve. U krunici se moli za izravnu primjenu plodova Kristove muke na duše: „Po njegovoj pregorkoj muci, budi milosrdan nama i cijelomu svijetu.“

Duh ne poznaje granice

Sveta Faustina u svome Dnevniku (br. 835) svjedoči i o snazi molitve za umiruće. Opisuje kako bi ponekad osjetila snažan nutarnji poticaj na molitvu, iako nije znala za koga moli. Nakon molitve bi doživjela mir, a kasnije bi saznala da je upravo u to vrijeme neka osoba umirala. Iz toga iskustva zaključuje da molitva može doprijeti i do ljudi koji su daleko ili potpuno nepoznati, jer duh ne poznaje granice prostora.

Sličnu istinu pokazuje i poznato svjedočanstvo sv. Padre Pija. Kada je jednom molio za svetu smrt svoga djeda, liječnik ga je podsjetio da je njegov djed umro prije dvadeset godina. Padre Pio je odgovorio da je Bog već tada znao da će on jednoga dana moliti za njega i da je tu molitvu, u svome milosrđu, primijenio na njegovu dušu u času suda. Time je želio pokazati da Bog nije ograničen vremenom. Ono što se nama čini zakašnjelim, za Boga nikada nije kasno.

Mi živimo unutar granica vremena i često žalimo zbog molitava koje nismo izrekli ili obraćenja koja smo odgađali. No Bog vidi sve trenutke istodobno. On može primijeniti milosti pripravljene mnogo prije ili mnogo poslije, prema svojoj providnosti. Ljubav darovana u vremenu može biti primljena u vječnosti, jer Bog drži sve trenutke u svojim rukama.

Kada molimo za one koji su otišli prije nas, ne vraćamo se samo u prošlost, nego stavljamo svoju molitvu u ruke Boga koji vidi cijelu povijest odjednom. Na isti način, molitve za žive mogu imati plodove i mnogo godina kasnije. Majčina molitva danas može poduprijeti dijete desetljećima kasnije, a jedna jednostavna molitva može biti milost koja dušu podupire u posljednjem času života.

Pouzdano i ustrajno

Poruka Božjeg milosrđa zato nas poziva na pouzdanje i ustrajnu molitvu. Bog ne samo da čuje naše molitve – On ih već unaprijed poznaje i uključuje u svoj plan spasenja. Naš zadatak nije potpuno razumjeti kako to djeluje, nego vjerovati u Njegovu providnost.

Zato treba moliti i kada se čini da je kasno, i kada se situacija čini beznadnom. Treba moliti za žive i za pokojne, za umiruće, za zaboravljene i za izgubljene. Bog već zna za svaku molitvu i u svome milosrđu točno zna gdje i kada njezina milost treba djelovati.