Pokora željom (II. dio)

Savršeno pokajanje kao milost i nadnaravni dar

U vrijeme pelagijske hereze sv. Augustin je naglašavao nadnaravnost skrušenosti kada piše: „To što se okrećemo od Boga naše je djelo, i to je zla volja; ali vratiti se Bogu ne možemo ako nas On ne potakne i ne pomogne nam, i to je dobra volja.“ Neki skolastički učitelji, osobito Duns Scotus, Kajetan i nakon njih Francisco Suárez (De Poenit., Disp. III, sect. VI), pitali su se spekulativno može li čovjek, prepušten sam sebi, izvesti istinski čin skrušenosti. No nijedan teolog nikada nije učio da bi čin skrušenosti koji dovodi do oproštenja grijeha u sadašnjem Božjem poretku mogao biti nadahnut isključivo naravnim pobudama. Naprotiv, svi učitelji inzistirali su na apsolutnoj nužnosti milosti za skrušenost koja pripravlja za oproštenje (Bonaventura, In Lib. Sent. IV, dist. XIV, Pt. I, art. II, Q. III; također dist. XVII, Pt. I, art. I, Q. III; usp. sv. Toma, In Lib. Sent. IV).

Savršena skrušenost, popraćena željom za primanjem sakramenta pokore, odmah vraća grešnika u stanje milosti. To je zasigurno nauk skolastičkih učitelja (Petar Lombardski u P.L., CXCII, 885; sv. Toma, In Lib. Sent. IV, isto; sv. Bonaventura, In Lib. Sent. IV, isto).

Stoga onaj koji je pao u teški grijeh mora ili učiniti čin savršene skrušenosti, tj. savršenog pokajanja, ili nadopuniti nesavršenu skrušenost primanjem sakramenta pokore; inače pomirenje s Bogom nije moguće. Ova obveza pod prijetnjom grijeha hitna je kada postoji pogibelj smrti. U pogibelji smrti dakle ako svećenik nije pri ruci da podijeli sakrament, grešnik se mora potruditi pobuditi čin savršene skrušenosti. Tako nas uči primjerice i Mali molitvenik o. Gabrijela Đuraka, izdan u Zagrebu 1995. uz dopuštenje crkvenih vlasti. On donosi naputak: „Znaj da u smrtnoj pogibelji savršeno pokajanje briše sve grijehe, pa i velike. U takvu opasnom času zavapi svim srcem.“ Potom predlaže sljedeću molitvu: „Moj Isuse, milosrđe! Isuse, smiluj se meni grešniku! Kajem se od svega srca što uvrijedih Boga, najveće i najmilije dobro. Mrzim na sve svoje grijehe i čvrsto odlučujem da ću se popraviti i da neću više griješiti.“

Obveza savršene skrušenosti hitna je i kad čovjek mora izvršiti neko djelo za koje je nužno stanje milosti, a sakrament pokore nije dostupan. Teolozi su raspravljali o tome koliko dugo čovjek može ostati u stanju grijeha, a da ne učini napor pobuditi čin savršene skrušenosti. Čini se kako se slažu da se takav propust mora protegnuti na znatno vrijeme, ali teško je odrediti što točno predstavlja „znatno vrijeme“. Vjerojatno će pomoć pružiti pravilo sv. Alfonza Liguorija: „Dužnost pobuditi čin skrušenosti hitna je onda kada je čovjek obvezan pobuditi čin ljubavi.“

Nauk Tridentskog sabora

U skladu s ovim naukom Svetoga pisma i naučitelja, Tridentski sabor definirao je: „Ako tko kaže da se bez nadahnuća Duha Svetoga i bez Njegove pomoći čovjek može pokajati na način koji je nužan za postizanje opravdavajuće milosti, neka bude proklet.“ Tridentski sabor također je definirao da istinska skrušenost uključuje „čvrstu odluku da se ubuduće više ne griješi“; stoga onaj koji se kaje mora odlučiti izbjegavati svaki grijeh. Ovaj nauk usko je povezan s katoličkim učenjem o milosti i pokajanju. Oproštenje ne postoji bez žalosti duše, a oproštenje uvijek prati Božja milost; milost ne može koegzistirati s grijehom; i kao posljedica toga, jedan grijeh ne može biti oprošten dok drugi ostaje bez pokajanja. To je jasno učenje Biblije.

Pandemija koronavirusa i poziv pape Franje na življenje „savršena pokajanja“

Ovu staru novinu aktualizirao je papa Franjo u doba pandemije koronavirusa. Za vrijeme pandemije vrijedno se sjetiti i pokojnog mons. Gabrijela Bratine koji je također, potaknut Papinim poticajem, dijelio sličice sa savršenim pokajanjem (koje je dobio slučajno, neposredno prije pandemije od nekoga svećenika) pa  je o njemu poučavao ljude tijekom pandemije, kada nisu mogli pristupiti sakramentu ispovijedi.

Dakle, tijekom koronavirusa papa Franjo javno je govorio: „Učinite ono što kaže Katekizam (Katoličke Crkve). Vrlo je jasno: ako ne možete pronaći svećenika kojem biste se ispovjedili, obratite se izravno Bogu, svome Ocu, i recite mu istinu. Recite: ‘Gospodine, učinio sam ovo, ovo i ovo. Oprosti mi’, i zatražite oprost svim svojim srcem. [...] Ići ću na ispovijed kasnije, ali oprosti mi sada. [...] I odmah ćete se vratiti u stanje milosti s Bogom. Možete se približiti Božjem oproštenju i bez svećenika pri ruci.“

Nakon toga uslijedilo je i objašnjenje Apostolske pokorničarne, koje smo naveli na početku. Stoga je savršeno pokajanje ključ neba, kako je bio naslov jedne stare knjižice, a važno je to naučiti i druge učiti jer nikad ne znamo kad nas Gospodin može pozvati.