Budi kao stablo „zasađeno pokraj voda tekućica“

Knjiga Psalama započinje psalmom „o dva puta“: o putu grešničkom i o putu pravednih. Proglašava blaženim onoga koji „ne slijedi“ savjete opakih, „ne staje“ na putu grešničkom i „ne sjeda“ u zbor podrugljivaca, već „uživa“ u zakonu Gospodnjem, o zakonu njegovu „misli“ dan i noć. Čovjek koji tako živi blažen je, odnosno istinski sretan! Izraz „blago“ podsjeća na blaženstva koja Isus izgovara u Govoru na gori (Mt 5). Nije tu riječ o želji ili obećanju koji se odnose na budućnost, već o tvrdnji, o konstataciji sadašnjeg stanja: „blažen je taj čovjek“! Osoba koja tako živi, sretna je već ovdje i sada.

Takva osoba „ne slijedi“ savjete opakih. Jer važno je u životu čije riječi slušamo, čije savjete slijedimo. Prema Mudr 2 bebožnici savjetuju da život posvetimo uživanju, ne mareći za moralna načela ni za druge ljude. Psalmist nas upozorava da ih ne slušamo jer tko slijedi savjete opakih, „staje na putu grešničkom“, odnosno kroči na pogrešan put. Taj korak, iako samo jedan, označava promjenu smjera – odjednom čovjek više nije na putu koji vodi u život već na putu koji vodi u smrt. Još ima nade da se vrati natrag, no ona se smanjuje ako osoba „sjedne“ u zbor podrugljivaca. Ovim činom postaje dio skupine, uklapa se među bezbožnike i u njihovu „trač-partiju“ kojom se izruguju drugima, onima koji su na pravom putu (Mudr 2,19). Glagol „sjesti“ označava da se osoba odlučila nastaniti u društvu bezbožnih, postati dio njihove zajednice. Iako i za nju još ima nade da se vrati na put pravednih, to je sada teže postići. Govor o „slijeđenju“, „stajanju“ i „sjedenju“ gradacija je koja pokazuje kako svakim činom osoba sve više pada u društvo onih koji je udaljuju od Boga. U konačnici stagnira i umjesto da njezin život ide naprijed, zaustavlja se. Ići pogrešnim putem zapravo znači prestati se kretati, rasti i razvijati se.

Ovoj osobi psalmist suprotstavlja osobu koja „uživa“ u zakonu Gospodnjem i o zakonu njegovu „misli“ dan i noć. Njoj je Božji zakon „užitak“, odnosno radost. Ona ne uživa u trač-partijama, ne sluša savjete grešnika, već sluša Božju riječ i o Božjoj riječi danonoćno, bez prestanka, promišlja. Ne čini to na način da tu riječ osjeća kao teret, kao nešto nametnuto, već u svom srcu prepoznaje dobrotu i ljepotu Božje riječi pa je slušanje, meditiranje i izvršavanje te riječi nešto što je čini radosnom i sretnom. K tome – jer joj je zakon Božji u srcu – njezini se koraci ne kolebaju (Ps 37,31). Ona čvrsto kroči pravim putem.

Takva je osoba „kao stablo zasađeno pokraj voda tekućica, što u svoje vrijeme plod donosi; lišće joj nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi.“ Zamislimo ovo stablo: zasađeno pokraj vode koja neprestano dotječe, lišće mu je uvijek zeleno, ne vene i ne otpada, u za to određeno vrijeme donosi dobre plodove. To čvrsto, postojano stablo – takav je čovjek koji je pustio korijenje pokraj vode života. Voda koja ga napaja riječi su Božjega zakona, jer Zakon je „mudrosti pun kao vode Fišona i kao Tigris u dane proljetne“ (Sir 24,25). Riječi Zakona omogućuju stablu da raste i donosi obilan urod, da mu lišće ne vene ni onda kada dođu jesen i zima, kada su vanjske okolnosti nepovoljne – i u najtežim životnim uvjetima osoba koja se napaja na izvoru Božje riječi i dalje čvrsto stoji, svemu odolijeva i ne da se iščupati i iskorijeniti. To stanje blaženstva i sreće rezultat je kreposna načina života usklađenog sa Zakonom: osoba koja živi u skladu s Božjom riječi napreduje, raste, razvija se te u svemu uspijeva, makar njezin rast i uspjeh nisu uvijek vidljivi ljudskom oku i ne odgovaraju ovozemaljskim standardima.

S druge strane opaki su „kao pljeva što je vjetar raznosi“. Nema kod njih postojanosti ni opstanka, nema života, plodnosti ni dobrih plodova. Zbog svoje nestalnosti nestaju, gube se i propadaju. Ne mogu opstati na sudu, ni u zajednici pravednih i njihov će put propasti, dok Gospodin „zna put pravednih“. Bog dakle vidi, prati put pravednika. Nije tu riječ o nadzoru, kao da neprestano bdije hoće li pokleknuti ili skrenuti s puta, već je riječ o blizini i o brizi. Bog je tu da vodi, da pruži ruku, da podigne, potakne i ohrabri.

Psalam 1 stavlja pred čitatelja izbor: hoće li ići putem pravednika ili bezbožnika, hoće li biti kao stablo ili kao pljeva. I poziva: izaberi put pravednika! Budi kao stablo zasađeno pokraj voda tekućica! Za kršćane to znači izabrati Krista koji je „put, istina i život“ (Iv 14,6) i napajati se vodom koju Krist daje. Jer tko pije te vode, „neće ožednjeti nikada“ i ona će u njemu postati „izvorom vode koja struji u život vječni“ (Iv 4,14). Za Isusove sljedbenike „voda“ Mojsijeva zakona prelijeva se u nauk Isusa Krista, koji je došao ispuniti Zakon i Proroke (Mt 5,17). A taj nauk traži i to da ne zaboravimo one koji stoje na putevima propasti – da potražimo izgubljene, dovedemo natrag zalutale, povijemo ranjene i okrijepimo nemoćne, nudeći im Riječ koja vodi u život.