Čizme na noge, kabanice na sebe i – gore srca!

Budim se prije 5.00 sati kako bih u 6.00 već bila na Jelačićevom trgu gdje nas čekaju autobusi. Još je mrak, a tog 17. rujna kiša već podosta pada. Ulazimo u autobuse i krećemo na Susret hrvatske katoličke mladeži u Bjelovaru. U velikom autobusu duhovnu pratnju mladima čine vlč. Ivan Seletković i pater Ivan-Dominik Iličić, a u mini busu s. Filotea i s. Samuela. Dok još svi napola spavamo, dijelimo majice susreta u raznim bojama, koje će služiti kao ulaznica na stadion. Put nam brzo prolazi uz upoznavanje s programom, molitvu krunice i malo spavanja.

Stižemo u župu sv. Margarete, Dubrava. Mladi župe dočekuju nas s kolačima, kavom i čajem. To je baš ono što nam treba nakon ranog ustajanja i puta. Osim nas, mladih iz Riječke nadbiskupije, u ovu župu stigli su i mladi iz drugih dijelova Hrvatske, najviše iz Varaždinske biskupije. Odlazimo u župnu crkvu, koja svojim crvenim zvonikom ponosno stoji kao posjetnik na „krvavu povijest“ Dubrave. Klupe su pune, a meni pogled zastaje na luku ispred oltara i ispisanim riječima: „Stijeg Hrvata, srce Krista“. Urezala mi se u pamćenje slika Krista okruženog hrvatskom zastavom.

Uslijedilo je međusobno upoznavanje u kojem je svaka župa, zajednica ili centar predstavio svoje djelovanje. Predstavljamo Centar za mlade bl. Miroslav Bulešić Riječke nadbiskupije i pozivamo sve prisutne da nas dođu posjetiti ako se slučajno nađu u Rijeci. Mladi župe domaćina pripremili su i molitveni program te nas zabavili pjesmom, ali i kratkim skečom. Domaćini kažu da je njihovo mjesto malo, ali da su njihova srca velika. I to se može osjetiti. Osjećamo se kao kod kuće, kao da smo svi na obiteljskom ručku. Nakon što smo dobili ruksake susreta s duhovnim dnevnikom, kabanicom, bocom vode i sendvičem, krećemo prema Bjelovaru.

Stižemo u središte Bjelovarsko-križevačke biskupije, a kiša nas i dalje prati. U gradskom parku imamo priliku upoznati redovnike i redovnice, kupiti knjige duhovnog sadržaja i uživati u pjesmi i plesu. Iz parka kreće procesija prema stadionu. Više od 7.000 mladih korača za križem prema bjelovarskom stadionu. Kiša mladih slijeva se na travnjak stadiona, a kiša s neba sve je jača. Više nije dovoljna samo jakna. Oblačim kabanicu i otvaram kišobran. Sat vremena prije mise traje animirani predprogram na stadionu.

U 17.00 sati počinje misno slavlje, a kiša ne prestaje. Sve je jača i jača. Osjećam da su mi noge sada potpuno mokre, a počinje mi biti i jako hladno, temperatura pada.

Počinje pričest, a kišobrani se zatvaraju, jedan po jedan, skidamo kapuljače. Kiša je konačno prestala. Točno u trenutku kada ćemo primiti Tijelo Kristovo. Gledam u nebo i pomislim: „To samo Ti možeš“. Nakon mise slavljenje se nastavilo uz nastup Božje pobjede i euharistijsko klanjanje. Putem do Rijeke razmišljam kako je šteta što je padala kiša pa sve nije ispalo onako kako je bilo planirano. Ili je možda ispalo baš onako kako je On planirao?

Antonia Plišić