U oskudici i samoći danas su najviše starije bolesne osobe

„Siromasi nisu predmet naše pastoralne skrbi nego kreativni subjekti koji nas potiču da uvijek iznova pronalazimo nove načine življenja evanđelja danas.“ Tako piše papa Lav XIV. u svom pismu u povodu 9. Svjetskog dana siromaha, koji se ove godine obilježava 16. studenog. U povodu toga dana razgovarali smo s voditeljima više riječkih karitativnih ustanova i sve smo pitali otprilike isto: s kakvim se siromaštvom danas susreću? Zajednički nazivnik njihovih odgovora mogao bi biti: svatko od naših korisnika ima svoju priču, ali većinom je riječ o starijim i bolesnim ljudima koji žive izolirani, u oskudici i samoći. 

Nadbiskupijski Caritas, krovna karitativna ustanova, tijekom više od pola stoljeća djelovanja neprestano se prilagođavao potrebama ljudi i okolnostima na terenu. „Izazova ne manjka ni danas, a naša je misija prepoznati ih i usmjeriti pomoć prema najranjivijima. Najjednostavnije rečeno – gdje postoji potreba, tu je Caritas“, upućuje njegova ravnateljica Marijana Medanić sumirajući da sustavom pomoći riječkog Caritasa godišnje prolazi više od 4500 korisnika. „U današnje vrijeme sve je više starijih osoba i umirovljenika, kao i onih koji zbog bolesti nisu radno sposobni te teško preživljavaju. Njihov je život, zbog niskih primanja i sve većih troškova, izrazito otežan, pa im pomoć u paketima hrane i higijene znači mnogo. Upravo su oni naša najranjivija skupina, kojoj nastojimo pomoći i različitim projektima“, zaključuje Marijana Medanić.

Dragocjenost projekta „U svom domu“

Jedan od najznačajnijih projekata u proteklih godinu dana jest „U svom domu“, koji Caritas provodi zajedno s Gradom Rijekom zapošljavajući 11 žena koje brinu o oko 80 starijih, nemoćnih osoba i osobama s invaliditetom na području grada. „Posjećuju ih u njihovim domovima i pomažu u svakodnevnim aktivnostima, a osim pomoći predviđene projektom, onima kojima je potrebno donosimo i dodatnu podršku koju Caritas može osigurati – ortopedska pomagala, odjeću, posteljinu te prehrambene proizvode, voće i povrće iz donacija. Iz redovitih zahvala korisnika vidimo da ovaj projekt posebno pokazuje kako materijalna pomoć nije uvijek najvažnija već da su susret, lijepa riječ i razgovor često ono što ljudima najviše treba. Mnogi ne pate od materijalna siromaštva nego od usamljenosti, zaboravljenosti i isključenosti. U tome vidimo potencijal za daljnji razvoj Caritasa“, izdvaja ravnateljica nadbiskupijskog Caritasa.

Migranti u svom gradu 

„Naše je poslanje iskorijeniti beskućništvo i mijenjati živote osoba koje su njime zahvaćene, što uključuje i prevenciju beskućništva, rad s osobama u riziku beskućništva", podsjeća s. Veronika Mila Popić, predsjednica Udruge Depaul Hrvatska i voditeljica Kuće utočišta, upućujući da u duhu karizme sv. Vinka Paulskog Depaul nastoji obuhvatiti osobu u njezinoj cjelovitosti - njezino psihofizičko i duhovno zdravlje. Zato je ta kuća jedina ustanova u Rijeci koja najsiromašnijima grada baš svakog dana u godini omogućava jedan obrok – i nedjeljom i blagdanima –  a tijekom tjedna i tri. Uz to, omogućava i higijenu, psihosocijalnu pomoć i mnogo toga drugoga što doprinosi oporavku i vraćanju dostojanstva čovjeku s margine.
„U zadnjih godinu-dvije dana u našem radu s osobama koje su na ulicama Rijeke – a mi to zovemo vanjski rad ili Vinkovi utorci – vidimo sliku grada koji se mijenja. Događa se obnova mnogih napuštenih prostora u gradu, a često su ti prostori bili mjesta na kojima su boravili neki naši korisnici, beskućnici. Bila su to mjesta potpuno nepogodna za ljudsko boravljenje, ali ipak su im bila neki krov nad glavom. Zato su oni sada, poput migranata, unutar svoga grada. Neki od njih dolaze kod nas, ali za mnoge ne znamo gdje su i jesu li našli neko sklonište. Moramo te osobe ponovo naći da bismo im mogli pomoći. Za nas koji s njima radimo i živimo to je siromaštvo ovog trenutka: ljudi koji su beskućnici, a borave u nekim nama neznanim prostorima kamo pomoć ne dopire. Za to siromaštvo se zna, ali zapravo i ne zna, a dobro je podsjetiti se da je beskućnik i osoba koja je izgubila svijest o svome središtu, Bogu Stvoritelju, koja je izgubila i ljudske veze, pripadnost zajednici“, upućuje s. Veronika.
U Kuću utočišta svakodnevno dolazi 70-ak korisnika, trenutno od 18 do 86 godina, i s njima zaposlenici i volonteri grade odnose kakvi
karakteriziraju obiteljske odnose. „Novost je Depaula da smo počeli
djelovati i u zatvorima zato što vidimo da je jako važan prihvat ljudi nakon odsluženja kazni, onih koji nemaju gdje i kome ići, ne bi li se beskućništvo preveniralo. To smo uočili kao prazninu u sustavu, a vidimo koliko je to važno i iz iskustva nekih osoba koje su naši korisnici. Često se te praznine vežu uz osobe starije dobi koje imaju niska primanja, pogotovo kad ostanu same, a iznos potreban za najam stana poveća se. Takve situacije ne rješavaju se brzo u sustavu, pa te praznine često ispunimo mi svojim uslugama. Nekima od tih starijih osoba kojima npr. teško oboli, pa i umre supružnik prvenstveno treba čovjek, ljudski odnos, pomoć poput topla obroka. Za nas je prioritet žurna pomoć i brzo djelovanje. Okvire imamo i moramo imati, ali ponekad se iz njih mora izaći i odgovoriti na trenutno realne potrebe osobe koja pati“, kaže predsjednica Depaula Hrvatske.

Nevidljivi jer okrećemo glavu 

O Prihvatilištu za beskućnike „Ruže sv. Franje“, koje je 2007. osnovao i vodi Franjevački svjetovni red s Trsata (FSR), razgovarali smo s njegovim voditeljem Pjerom Orlićem i Dijanom Superina, koja u prihvatilištu radi od njegova prvog dana, već više od 18 godina. Svih tih godina gotovo je stalno bilo popunjeno svih 14 kreveta prihvatilišta, a tako je i danas. Kroz prihvatilište do sada je prošlo više od 700 korisnika i dosta njih uspjelo je resocijalizirati se i stati na svoje noge.

 „U prihvatilištima za beskućnike na razini Hrvatske, a ne samo u Rijeci, sada je sve više starih i bolesnih osoba, onih koji su pred mirovinom i onih koji više nisu radno sposobni. Tim ljudima zapravo nije mjesto u prihvatilištu nego u odgovarajućim ustanovama, domovima. No u takvim domovima redovito nema mjesta pa ih centri za socijalnu skrb upućuju u prihvatilište. Većina je naših sadašnjih korisnika s područja Grada Rijeke, a ostali su iz drugih krajeva PGŽ-a. Svatko od njih ima svoju priču. Beskućništvo je strašno složen problem koji ne nastaje preko noći i ne može se tako ni riješiti“, kažu naši sugovornici.

Pjer Orlić podsjeća da oba riječka prihvatilišta zajedno mogu primiti 30-ak osoba te kako neke procjene govore da u Rijeci sada živi između 200 i 300 beskućnika. Zato zaključuje: „Često kažemo da su beskućnici u Hrvatskoj nevidljivi, a tako je jer ih ne želimo vidjeti.“

Ulične svjetiljke ljude čine vidljivima

Ulične svjetiljke, časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama, FSR s Trsata pokrenuo je godinu dana nakon otvaranja prihvatilišta s primarnim ciljem da pomogne resocijalizaciji osoba koje su beskućnici, kako bi tim svojim radom nešto zaradili i mogli izaći iz prihvatilišta. 

„To zapravo svi uspijevaju pa sada nemamo ni jednog prodavača koji je korisnik prihvatilišta. Dobar su primjer dvojica bivših korisnika prihvatilišta koji su zajedno iz njega izašli te obojica prodaju Ulične svjetiljke. Zajedno su iznajmili mali stan i jedan su drugome potpora. Među našim je prodavačima dosta muškaraca koji su radili u građevini i koji više nisu sposobni raditi, a nisu ni za mirovinu ni za invalidninu. Žene koje su prodavači uglavnom imaju velikih zdravstvenih problema. Puno prodavača naglašava da se osjećaju kao čovjek zato što pišu za časopis i zato što ga prodaju, a najvažnije je: zato jer znaju da su nešto sami stvorili i da su svojim trudom pridonijeli da časopis izlazi. S druge strane, kad drugi građani pročitaju njihove priče, ipak na njih malo drukčije gledaju“, upućuje glavna urednica časopisa Dunja Osojnak Marinović.

Ulične svjetiljke postigle su i to da ljudi koji su iznemogli od životnih padova postanu vidljivi u društvu, pa o tome urednica časopisa kaže: „Građani već poznaju neke naše prodavače, poneki im se redovito javljaju, odu i na kavu. Prodavači uvijek kažu da im je najvažnije da ih netko primijeti, da im uputi koju riječ. Svakog prodavača dobro poznajemo jer oni nas uključe u sve pore svog života. Oni nemaju nikog drugog. Zato više puta godišnje organiziramo okupljanje na zajedničkom ručku, na nekom hodočašću. Ponekad mi se čini da smo mi iz Uličnih svjetiljki mali svijet u svijetu.“

Pomaganje je izbor 

„Siromaštvo nije izbor, pomaganje jest!“ Tako glasi krilatica Socijalne samoposluge „Kruh sv. Elizabete“, zvane Socka, koja je ubrzo nakon početka svog rada 2011. postala uzor za otvaranje takvih mjesta pomoći  siromašnima u brojnim gradovima Hrvatske.

„Naši su korisnici siromašne osobe, beskućnici, socijalno isključene, stare i nemoćne osobe bez odgovarajuće skrbi, ljudi s minimalnim primanjima. Jedna je umirovljenica, koja je radila u računovodstvu neke tvrtke, a u Socku dolazi jer je u potrebi, rekla: „Dok sam radila, bila sam tražena, a sada sam socijalni slučaj.“ To vrijedi i za mnoge druge naše korisnike. Sadašnji korisnici većinom su umirovljenici s malim mirovinama, često i bolesni. Velika su većina njih muškarci, i to samci. Na godišnjoj razini podijelimo pakete pomoći za više od 500 korisnika, što je oko 4500 paketa godišnje, a mjesečno sada podijelimo oko 250 paketa. Duhovno siromaštvo danas je veće od materijalnog. Veliko je siromaštvo to što su ljudi odijeljeni jedni od drugih, što se zatvaraju u sebe u teškim uvjetima u kojima žive“, objasnila je voditeljica Socijalne samoposluge Elida Verunica.