Crna slika gladi

Narodna poslovica kaže: Sit gladnom ne vjeruje. I to je istina. Dok smo mi siti, ne mislimo na one koji nisu te sreće. I to je tako među ljudima oduvijek. Sada, kad i nama životni standard naglo pada, možda bismo ipak trebali razmisliti o gladi koja već tisućama godina prati ljudski rod pa i danas vreba iza ugla.

Što je uopće glad? Nije to neugodan osjećaj da smo zakasnili na ručak ili nam je ponestalo grickalica koje nam se baš sada jedu. Glad je nevjerojatna bol uzrokovana pomanjkanjem hrane ili nekvalitetnom jednoličnom hranom. A nedostatak hrane vodi izravno u bolest, a onda i u smrt, za što je najbolji primjer napaćeno afričko stanovništvo. Humanitarne organizacije upozoravaju na to kako u svijetu  i danas od gladi svake četiri sekunde umire jedna osoba, što znači da je glad gorući problem suvremenog čovječanstva.

Mehanizam gladi lako je razumljiv – nema hrane i glad je tu. Međutim, različiti su razlozi uvjetovali nestanak hrane. Neki su dolazili pomalo, drugi iznenada, neki samo jednom, drugi opetovano poput elementarnih nepogoda. Primjerice, najgorom godinom za življenje u Europi smatra se 536. godina kada je erumpiralo nekoliko vulkana izbacivši u atmosferu ogromne količine pepela, uslijed čega sunčeva svjetlost nije mogla doprijeti do Zemljine površine. Stoga voće, povrće ni žitarice nisu dali uroda, životinje su ugibale, a ljudi masovno umirali. Naposljetku je na stanovništvo udarila još i zloglasna Justinijanova kuga. Svi ovi događaji gurnuli su čovječanstvo u srednji vijek, koji je bio obilježen općim nazadovanjem.

Postoje, nažalost, i gladi uzrokovane čovjekovim aktivnostima. Među umjetno izazvanim gladima vjerojatno je najgori Holodomor (Gladomor), kojim je Staljin 1932./1933. godine počinio grozan genocid nad Ukrajincima pobivši između sedam i deset milijuna ljudi. I nacisti su svoje žrtve u koncentracijskim logorima ubijali izgladnjivanjem. Ucjenjivanje hranom i danas je općeprihvaćena politička „igra“ u svijetu.

Hrvatska je višekratno bila izložena velikim gladima pa su zabilježene tzv. „gladne godine“. Ni Gorski kotar nije bio pošteđen. Glad je bila tu, stalno prisutna. Kad sam svoju baku, tada već staricu, pitala bi li voljela opet biti mlada, odgovorila mi je rezolutno: Ne bih, u djetinjstvu sam se napatila gladi! Gladovanje je tako grozan osjećaj da se ne zaboravlja.

A hrane je, unatoč mukotrpnu radu goranskih poljodjelaca, uvijek manjkalo. Bio je dovoljan samo jedan proljetni mraz da „sprži“ sve procvale voćke i da uopće ne bude voća. Ili jedna tuča da smlati sav urod. Epidemije stočnih i humanih bolesti obavezno su rezultirale glađu.

Ratovi su oduvijek okidači gladi. U spomenici brodmoravičke Župe sv. Nikole zapisano je da je tijekom Prvog svjetskog rata inflacija bila takva da je u Gorskom kotaru postalo gotovo nemoguće preživjeti. Primjera radi, jedna guska, koja je prije rata koštala dvije krune, 1918. već je koštala 70 kruna, a par cipela s 15 poskupio je na 400 kruna. Ne samo da nije bilo muškaraca koji bi vodili domaćinstvo, jer su svi bili na ratištu, već se od preostalih ukućana, pa i djece (kako čitamo u školskim spomenicama), tražilo da financijski i u naturi pomažu vojsci. A glad je bila sveopća.

Drugi svjetski rat vodio se i na području Gorskog kotara pa je bio još teži i krvaviji. Bojišnica se neprekidno pomicala, a napaćeno je stanovništvo moralo hraniti čas jednu, čas drugu vojsku. A vojskama je bilo normalno oteti prase ili kravu i gurnuti cijelu obitelj u glad. Vojske nisu mnogo birale. Primjerice, talijanski su okupatori, za dvije godine boravka u Kutima, mještanima pokrali i pojeli svu perad, pa čak i mačke i pse.

U to se vrijeme, vrijeme oskudice, štedjelo na svemu, pa i na kruhu. U mojoj su obitelji upamćene tužne priče o gladnoj ratnoj djeci. Jedan je mališan prestao hodati od pothranjenosti, a drugi nikako nije mogao dočekati da se kruh ohladi da bi ga kušao. (Toploga se kruha više pojede, zato su domaćice uvijek rezale već hladni kruh.) Kako bi ga smirili, rekli su mu da kruh spava. Dječačić je nato otišao u smočnicu i tamo ga je majka zatekla kako prstićem gurka kruh glasno ponavljajući: Kruh, probudi se! Moja se stara majka s ogromnom ljubavlju sjeća svoje bake Maričke i ujne Slave koje su joj u ratu uvijek dale kruha. A dati nekome kruha bilo je najveće dobročinstvo jer kruh je bio bogatstvo.

U strahu od gladi Gorani su pažljivo raspolagali hranom. Osobito se cijenio krumpir – Dok ima krumpira, nema gladi – pa su sitan sjemenski krumpir, namijenjen za sadnju dogodine, najesen pažljivo spremili u drvenu škrinju. A kako bi se osigurali od napasti da ga pojedu, škrinju nisu samo zakračunali već i okovali velikim čavlima. Drugi važan „resurs“ bila je palenta – krompirica ili kukuruzna. Jednom prilikom, dok sam svoju malenu kćerkicu nagovarala da jede palentu uvjeravajući je da će od toga brzo narasti, moj je svekar prokomentirao: Da je tome tako, ja bih imao barem tri metra. Naime, generacije goranske djece odrasle su na palenti.

Iako su goranska domaćinstva bila samodostatna, glad je još pred sedamdesetak godina bila redovna pojava. Samo što smo si onda znali i sami pomoći, bili smo dobri ratari i stočari. Danas znamo samo za supermarkete i internet. A što bismo učinili da toga, ne daj, Bože, nestane?