Crtica o kravi

Goranska su djeca do nedavna dobro znala kako izgledaju krave jer su s njima imala svakodnevne kontakte. U Gornjim je Kutima svaka kuća imala najmanje dvije krave jer je toliko trebalo ‟za jaramˮ, odnosno za vuču zaprežnih kola. Slobodno možemo reći da je u selu bio podjednak broj ljudi i krava. Volovi su bili znatno rjeđi, dok je bika držao samo jedan susjed. Bila je doista ogromna životinja pa je korištena za teške fizičke poslove u šumi.

A sad malo terminologije. Odrasla ženka goveda zove se krava, mužjak se zove bik, a kastrirani mužjak je vol. Mladunče goveda zove se tele, a jednogodišnje tele koje je već blizu odrastanja zove se junac odnosno junica.

Pripitomljavanje divljeg goveda počelo je u 9. tisućljeću pr. Kr. u Anatoliji i na Bliskom Istoku, a danas je poznato više od tisuću pasmina domaćeg goveda. U Gorskom kotaru izdvajale su se smeđa mliječna odnosno muzna krava i mala, ali vrlo otporna buša, izvorna hrvatska pasmina. Buša je toliko prilagođena skromnim planinskim staništima da u oskudici brsti lišće i kopa korijenje, a vrlo je otporna na bolesti pa zahtijeva minimalnu skrb pastira.

Goveda ubrajamo u papkare, odnosno preživače, a to su životinje koje imaju želudac podijeljen u četiri odjeljka što im omogućuje da brzo popasu odnosno ‟uskladišteˮ velike količine trave, a potom se ta hrana pomalo vraća u usta i govedo ju sada temeljito sažvače i proguta. Ovaj put trava ide u pravi želudac na probavu. Zato krave poslije ispaše dugo žvaču, odnosno preživaju. Goveda su velika i trebaju puno hrane, a znamo da je trava, kao i sva biljna hrana, niskokalorična, znači da je moraju zaista puno pojesti. Ovakav sustav probave je genijalno evolucijsko postignuće jer govedima znatno olakšava opstanak.

Još pred tridesetak godina goveda su rabljena ponajprije za dobivanje mlijeka i mesa, a zatim i za vuču te rad na poljodjeljskim poslovima. Ali, vremena su se promijenila i nedavno sam, prolazeći dvorištem jednog riječkog dječjeg vrtića, čula kako se dječica časte uvredama od kojih je, očigledno, najveću težinu imala ona: ‟Kravo glupa!ˮ To me dvostruko rastužilo, prvo što djeca predškolske dobi imaju potrebu međusobno se grubo vrijeđati, a drugo što ta djeca nemaju pojma o kravama. Jer da imaju, znala bi da su krave vrlo pametne životinje.

Naše su krave znale gdje stanuju, gdje su obiteljske njive, kakvi su običaji domaćice i domaćina, a prepoznavale su članove obitelji po glasu i zvuku koraka i bile su nam svima odane. Odazivale su se na svoje ime (ono se obično davalo po boji dlake: Srna, Siva, Košuta, Zeka, Črna...), slušale su izgovorene naredbe, znale su mukanjem javiti kad nešto nije bilo u redu. Imale su odličan njuh i nisu htjele pasti otrovne biljke ili jesti pljesnivo sijeno, a voljele su od kuhano povrće i sol, koja im je bila prava poslastica.

Bile su strpljive i tolerantne pa su dopuštale kućnim mačkama da zimi spavaju među njima. Voljele su se maziti pa bi ih moja baka svako jutro prije mužnje najprije dobro izmazila. Voljele su čistoću i naše su krave uvijek bile lijepo ‟očešljaneˮ a, staja je uvijek bila čista. Zato su i krave lijepo mirisale...

Kad je sedamdesetih god. 20. st. u Delnicama organizirano takmičenje za izbor najljepše krave moj je djed samo poveo našu junicu, takvu kakva je bila toga jutra, i osvojio prvu nagradu. To je prilično ozlojedilo naše susjede koji su svoju junicu pomno dotjerali za izložbu, ošišali joj grivu i namazali papke laštilom za cipele.

Rastanak s kravom redovno je bio vrlo težak, bilo da se prodala mještanima, bilo mesaru. Jedna od mojih prvih tuga bio je rastanak sa Šarom. Sjećam se kako sam, kao šestogodišnjakinja, iza zavjese u kamari kroz suze gledala baku kako kravu odvodi mesaru. Pitala sam se kako može. Kako to može napraviti Šari, svojoj Šari koja ju toliko voli, kako može??? Nisam joj to mogla oprostiti. Morala su proći desetljeća da bih shvatila kako je baki toga dana bilo teže nego svima nama drugima...

No, da se vratimo u dječji vrtić. Upitala sam toga dječačića zašto svoju prijateljicu naziva kravom i dobila još gori odgovor: ‟Jer je ružna!!!ˮ On, znači, krave smatra i ružnima. Ali krave nisu ružne, one su ne samo funkcionalne, nego i vrlo lijepe životinje. A najljepše na njima su velike oči s dugim trepavicama. To su znali još Stari Grci pa Homer u ‟Ilijadiˮ božicu Heru naziva volookom gospođom. Isti su epitet Rimljani davali božici Junoni. A i mnoge animalističke religije imale su kravlje božice, sjetimo se samo egipatskih božica Bat i Hathor. Izida i Nut također su prikazivane s kravljim atributima. Krava se u mnogim religijama smatrala majkom ljudi i praiskonskom životinjom koja je pripomogla stvaranju svijeta. U nordijskoj mitologiji primordijalna krava zvala se Audumbla, u hinduizmu se zvala Surabi. Indijski hindusi i danas smatraju kravu svetom životinjom koja toliko pomaže čovjeku da ju je grijeh ubiti pa ju i zakon štiti. Zoroastrizam spominje vola koji je stvoren zajedno s prvim čovjekom...

Krava je bila i višestoljetno središte hrvatskog seoskog života. Bez nje se nije moglo opstati jer je bila hraniteljica obitelji. Unatoč tome, nismo bili svjesni da nestanak krava označava i kraj seoskog života.