Djela apostolska 15 i sinodalna Crkva

U Djelima apostolskim 15 čitamo o tzv. apostolskom saboru u Jeruzalemu na kojem se raspravljalo o nužnosti obrezanja za one koji su se na kršćanstvo obratili s poganstva. Danas, kada se nalazimo na sinodalnom hodu, korisno je pročitati taj tekst.

U Dj 15 čitamo o tome kako su Pavlovi i Barnabini misionarski uspjesi među poganima nagnali neke kršćane iz Jeruzalema da dođu u Antiohiju kako bi braću utvrdili u nauku da bez obrezanja nema spasenja. Između njih te Pavla i Barnabe nastaje prepirka, zbog čega se odlučuje da Pavao i Barnaba uziđu u Jeruzalem k apostolima i starješinama poradi tog pitanja. U Jeruzalemu su Pavao i Barnaba saslušani, a vlastito mišljenje i svjedočanstvo iznose i Petar i Jakov – poglavar Crkve u Jeruzalemu. Dok neki obraćeni farizeji ostaju pri zahtjevu da pogane treba obrezati i zapovijediti im da vrše Mojsijev Zakon, Petar iznosi mišljenje da se i obrezani i neobrezani spašavaju po milosti Gospodina Isusa, a ne po obrezanju i Zakonu. Jakov se također slaže s time da onima koji se obrate s poganstva ne treba nametati dodatni teret i donosi prijedlog koji se u konačnici prihvaća te se šalje braći iz poganstva: „Zaključismo Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta osim onoga što je potrebno: uzdržavati se od mesa žrtvovana idolima, od krvi, od udavljenoga i od bludništva. Budete li se toga držali, dobro ćete učiniti. Živjeli!“ (Dj 15,28-29)

Kakve pouke za sinodalni hod možemo izvući iz ove pripovijesti?

U prvom redu možemo uočiti da se već prva Crkva suočila s određenim pitanjima na koja nije imala spreman odgovor. Pokrštavanje pogana otvorilo je pitanje kako omogućiti zajedništvo obraćenika sa židovstva i obraćenika s poganstva. Radilo se o novoj situaciji, o situaciji u kojoj nije bilo moguće pozvati se na Isusa jer im Isus po tom pitanju nije dao nikakve konkretne upute. No to ih nije spriječilo da izazov prihvate jer su vjerovali da ih u njihovu razlučivanju vodi Duh Sveti. U raspravi su se pozvali na vlastito iskustvo i na svjedočanstvo Pisma. Petar, Pavao i Barnaba izložili su vlastita iskustva naviještanja Radosne vijesti među poganima te posvjedočili da je Bog i njima dao Duha Svetoga da uzvjeruju, a Jakov je potom potvrdio prihvaćanje pogana u zajedništvo Božjega naroda navođenjem Staroga zavjeta. Slično je i danas Crkva stavljena pred pojedina nova pitanja i izazove te se, kao od prve Crkve, i od nas traži da hrabro donosimo odluke polazeći od vlastitih iskustava i od Božje riječi, a sve s vjerom u vodstvo Duha Istine koji će nas uvesti u svu istinu (usp. Iv 16,13).

Kao drugo možemo uočiti različitost mišljenja i stavova koja je postojala u Crkvi od samoga početka. Crkva od početka nije bila zajednica istomišljenika, već zajednica vjernika dovoljno široka da obgrli svu svoju djecu i da u njihovoj različitosti vidi bogatstvo, a ne prijetnju. I kao što i danas postoje razlike među pojedinim mjesnim Crkvama, poglavito uzrokovane različitim okolnostima u kojima žive i djeluju, postojale su i razlike među prvim kršćanskim zajednicama. Tako se pitanje o načinu uključenja obraćenika s poganstva nije javilo u Jeruzalemu, već u Antiohiji, a Jeruzalem to pitanje nije odbacio, već je u njemu prepoznao znak vremena, izazov o kojem je bilo potrebno raspraviti, zbog čega je i sazvan sabor na kojem su predstavnici pojedinih zajednica podijelili vlastite stavove i iskustva te donijeli zajedničku odluku. Oprečan stav Pavla i Barnabe, koji su smatrali da obrezanje nije potrebno, i nekih iz Crkve u Jeruzalemu koji su poučavali da se bez obrezanja nije moguće spasiti, razriješen je kompromisnim rješenjem koje je ponudio Jakov: odlučeno je da se neće tražiti obrezanje, ali se zatražilo držanje određenih pravila koja su bila propisana za strance naseljene među Židovima i koja su omogućavala zajedničko blagovanje i suživot obraćenika sa židovstva i sa poganstva.

Kao treće možemo uočiti da su sudionici vođeni osjećajem jedinstva i pripadnosti te se skupština odvija u duhu otvorenosti, međusobnog uvažavanja i pozornog slušanja. Upravo otvorenost i pozorno slušanje – ne samo otvorenih ušiju već i otvorenoga srca i uma – omogućilo je onima koji su inzistirali na potrebi obrezanja da na kraju odustanu od svoga zahtjeva. To pokazuje da ovaj sabor nisu doživjeli kao bojno polje ili natjecanje iz kojeg su htjeli izići kao pobjednici, već kao događaj Duha: događaj istinskog susreta u kojem se u slobodi govora i u međusobnom slušanju dogodilo proširenje srca i produbljeno spoznanje istine.

Pozorno slušanje omogućilo im je čuti sve o znamenjima i čudesima koja je Bog preko Pavla i Barnabe učinio među poganima. Omogućilo im je da prihvate Petrovu izjavu da se spašavamo po milosti Gospodina Isusa, a ne obrezanjem i vršenjem Zakona. U konačnici, omogućilo im je da prihvate Jakovljev prijedlog da „ne valja dodijavati onima koji se s poganstva obraćaju k Bogu, nego im poručiti da se uzdržavaju od mesa okaljana idolima, od bludništva, od udavljenoga i od krvi“ (Dj 15,19-20).

Naposljetku valja uočiti temeljni stav otvorenosti prve Crkve koja, vođena i poučena Duhom Svetim, nije zatvorila vrata poganima, već im je ta vrata širom otvorila iznalazeći način kako omogućiti zajedničko blagovanje i suživot obraćenika s poganstva i obraćenika sa židovstva. Bio je to događaj od epohalne važnosti koji je odredio čitavu povijest kršćanstva. Danas je na nama da, poučeni njihovim primjerom, nalazimo odgovore na izazove koje pred nas stavlja vrijeme u kojem živimo, ostajući vjerni Kristu i poslanju koje je Crkvi zadao: da sve narode učini Kristovim učenicima, učeći ih vršiti sve što je zapovjedio (usp. Mt 28,19-20).