Biblija
O moru i onima koji morem plove
Koji plove po moru na korabljima, i rade na velikim vodama,
Oni su vidjeli djela Gospodnja, i čudesa njegova u dubini.
Kaže, i diže se silan vjetar, i ustaju vali na njemu,
Dižu se do nebesa i spuštaju do bezdana: duša se njihova u nevolji razliva;
Posrću i ljuljaju se kao pijani; sve mudrosti njihove nestaje.
Ali zavikaše ka Gospodu u tuzi svojoj, i izvede ih iz nevolje njihove.
On obraća vjetar u tišinu, i vali njihovi umuknu.
Vesele se kad se stišaju, i vodi ih u pristanište koje žele.
Ps 107,23-30
U Kapeli zavjetnih darova Svetišta Majke Božje na Trsatu mnogo je darova pomoraca koji su na dalekim morima u životnim opasnostima zazivali Boga i tražili zagovor Gospe Trsatske, „Zvijezde Mora”. Jedan tekst iz arhive torpedo.media spominje kako na Trsatu nalazimo sliku koju je Gospi poklonio mornar Josip Cer, jedan od preživjelih s broda Titanik, a „među zavjetnim slikama s prikazom morskih oluja i čudesnih izbavljenja po zagovoru Majke Trsatske ističe se slika broda ‘Ban Mažuranić’, s povrh priloženim kamenom. Podno slike stoji zapis u kojemu ‘barba’ broda Barettini svjedoči o čudu Trsatske Gospe.
Bilo je to na putu iz brazilskog Santosa za Savanu u američkoj državi Georgia, kad se podigla strašna oluja, pravi fortunal. U brod je navrla voda, smjesta je dana uzbuna, ali nadiruću vodu posada nije mogla zaustaviti ručnim crpkama. Pumpalo se ipak tri dana i tri noći, a momčad je na kraju izdala snaga. Kad je bilo jasno da spasa nema, ‘barba’ broda pozvao je svu posadu: ‘Kleknimo, okrenimo se prema Trsatu i pomolimo se!’ Pomorci, pričao je kasnije jedan svjedok, nikada nisu tako zdušno molili kao tada. I doista, voda se pomalo zaustavila, a kad je fortunal prestao, na svoje čudo ugledali su kako je kamen začepio rupu i zaustavio vodu. Tako piše i u zapisu podno slike: ‘Samo je čudo što se kamen nije pomaknuo za cijelo vrijeme teških fortunala od Santosa do Savane.’”
More je u Bibliji često simbol tjeskobe i smrtne opasnosti i kao takvo mjesto koje poziva na iskorak vjere. Plovidbe lađom s jednog kraja Galilejskog mora na drugi simbolički označavaju put koji vodi od nevjere do vjere. Isus učenike vodi s jedne obale na drugu – kao što Bog Izraelov vodi Izraelce iz Egipta prema Obećanoj zemlji – i tako ih uči vjerovati.
A što nam Biblija kaže o moru i moreplovcima? Kaže da je kralj Salomon na jugu, u Akapskom zaljevu, uz pomoć feničkih stručnjaka organizirao mornaricu (1 Kr 9). Ali izabrani narod nije bio poznat kao narod moreplovaca. Iskustvo mora o kojem u Bibliji čitamo uglavnom je nalik ranije spomenutim događajima: često je to iskustvo brodoloma, tjeskobe i straha pred nepokornim, olujnim i dubokim morem. To je iskustvo proroka Jone u Starom zavjetu, kao i apostola Pavla u Novom. U više navrata psalmisti opisuju smrtnu pogibelj posežući upravo za slikama utapanja.
Biblijska pripovijest o stvaranju u Postanku 1 započinje govorom o „vodama” koje Bog dijeli na vode pod svodom i vode nad svodom. Vode pod svodom skuplja na jedno mjesto kako bi se pokazalo kopno. Kopno proziva zemljom, a skupljene vode morem. Uređeni svijet počiva na odijeljenosti „gornjih” i „donjih” voda te kopna i mora. Tom granicom gospodari Bog. On je „stavio pijesak moru za granicu”, „da mu se vode ne preliju preko obala”, „zatvorio more vratnicama… ‘Dotle, ne dalje – rekao mu – tu nek se lomi ponos tvog valovlja!’” (Jr 5,22; Izr 8,29; Job 38,8.11).
No Bog koji vode ograničava, ima moć vode i pustiti da provale s nebesa i natope zemlju, kako čitamo da se dogodilo tijekom velikog potopa: „U dan onaj… navale svi izvori bezdana, rastvore se ustave nebeske” (Post 7,11). Vode su ondje sredstvo Božjega suda na zemljom koja se ispunila nasiljem kao i kasnije sredstvo kazne nad Egipćanima prilikom izlaska izabranog naroda iz ropstva u slobodu. U Izlasku 14 čitamo kako Bog gospodari morem koje se nadvija i strovaljuje nad Egipćane, dok Izraelci prolaze posred mora po suhu. More tako za Izraelce postaje mjestom očitovanja Božje spasenjske moći i ljubavi te povlaštenim mjestom rađanja vjere (14,31).
Slično se događa učenicima koji svjedoče Isusovu smirivanju oluje na Galilejskom moru kao i njegovu hodu po vodi (Mk 4,37-41; 6,47-52 itd.). U tim se događajima Isus objavljuje, a oni postupno otkrivaju njegovu moć i božanski identitet. Kao što Bog Izraelov u Starom zavjetu gospodari morem, tako se i Isusu vjetar i more pokoravaju. Učenike to iznenađuje, prestrašeni su. Potrebno je vrijeme da prevladaju strah i povjeruju u Krista. Plovidbe lađom s jednog kraja Galilejskog mora na drugi simbolički označavaju put koji vodi od nevjere do vjere. Isus učenike vodi s jedne obale na drugu – kao što Bog Izraelov vodi Izraelce iz Egipta prema Obećanoj zemlji – i tako ih uči vjerovati.
More je u Bibliji često simbol tjeskobe i smrtne opasnosti i kao takvo mjesto koje poziva na iskorak vjere. Ono, međutim, potiče i na promišljanje o svim putnicima koji su nekad i danas izloženi opasnosti da more, umjesto puta u novi život, postane njihovim grobom. Među njima su drevni Izraelci koji su pobjegli iz ropstva, naši rođaci i poznanici koji su morskim putem otišli u daleke zemlje, kao i mnogi drugi koji danas, u nesigurnim uvjetima, kreću na puteve nade u potrazi za dostojanstvenim životom. Sjetimo ih se svih u molitvi kad se idući put budemo uspinjali na Trsat i kad stanemo pred lik naše Gospe. Neka im svijetli „Zvijezda Mora“ i neka ih njezin zagovor prati i čuva na njihovim stazama, kako bi sretno dospjeli u sigurnu luku.
Iz rubrike: Biblija
„Tako dakle“ u Poslanici Efežanima (2,19)
Najveća i dotad nečuvena novost koju je Krist donio sastoji se upravo u tome da kršćanska zajednica, uključujući svakog njenog člana, po Duhu Svetome koji u njoj prebiva, čini jedan sveti živi Božji hram i Božje prebivalište na zemlji.
