Duhovna pričest (I. dio)

Duhovnu pričest možemo definirati kao pobožnu i iskrenu želju vjernika da primi Isusa Krista u euharistiji, sjedinjujući se s njim po vjeri i ljubavi, u okolnostima kada sakramentalna pričest nije moguća. Dakle, osoba, iako fizički ne prima euharistiju (tj. ne pričešćuje se sakramentalno), po vjeri i ljubavi u duhu prima Isusa Krista, izražavajući želju da ga primi u svoje srce i da bude s njim sjedinjena. 

Anđeoski naučitelj o duhovnoj pričesti ili pričesti željom

Anđeoski naučitelj, sv. Toma Akvinski, uspoređujući krštenje i pričest željom u svom djelu Summa Teologije, III, q. 80, a. 1, piše: „Kao što je već rečeno iznad (III, 73, 3), učinak sakramenta može postići svaki čovjek ako ga primi u želji, iako ne u stvarnosti. Stoga, kao što su neki kršteni krštenjem želje, po svojoj želji za krštenjem, prije nego što su kršteni vodom, tako isto neki blaguju ovaj sakrament duhovno prije nego što ga prime sakramentalno. To se događa na dva načina: po želji za primanjem samog sakramenta – i tako se kaže da su kršteni ili da blaguju duhovno, a ne sakramentalno, oni koji žele primiti te sakramente, otkako su ustanovljeni; po slici (figuri) – tako Apostol kaže (1 Kor 10, 2–4) da su oci starine bili 'kršteni u oblaku i u moru' te da su 'jeli duhovnu hranu i pili duhovno piće'. Ipak, sakramentalno blagovanje nije bez vrijednosti jer stvarno primanje sakramenta donosi učinak potpunije nego sama želja za njim – kao što je već rečeno i za krštenje (III, 69, 4, ad 2).“

Sveti Toma dakle uči da je Krist stvarno prisutan u euharistiji i da onaj tko iz opravdana razloga ne može primiti sakrament, ali ga žarko želi, može primiti njegov učinak – slično kao kod krštenja željom. Stoga je za njega duhovna pričest gorljiva želja za primanjem Isusa u Presvetom Sakramentu i zagrljaj ljubavi kao da smo ga već primili.

Duhovna pričest u crkvenim dokumentima

Praksa pričesti željom opisuje se u poglavlju VIII. Dekreta o sakramentu euharistije (Tridentski sabor, XIII. sjednica, 11. X. 1551.): „Što se pak primanja tiče, naši oci pravilno i mudro razlikuju tri načina primanja tog svetog sakramenta (op. euharistije). Neki su naime učili da ga neki primaju samo sakramentalno, kao (npr.) grešnici; drugi ga primaju samo duhovno, oni naime koji željom blaguju predočeni nebeski kruh, te živom vjerom 'ljubavlju djelotvornom' [Gal 5,6], osjećaju njegove plodove i korist; treći pak (to čine) ujedno sakramentalno i duhovno [kan. 8]; to su naime oni koji su se prije ispitali i poučili da k tom božanskom stolu trebaju pristupiti obukavši svadbenu haljinu [usp. Mt 22,11 sl.].“

U enciklici sv. Ivana Pavla II. iz 2003. pod naslovom Ecclesia de Eucharistia, br. 34, Papa govori, citirajući crkvenu naučiteljicu sv. Tereziju Avilsku: „Upravo je stoga prikladno u duši gajiti trajnu želju za euharistijskim Sakramentom. Iz ovoga se razvila praksa 'duhovne pričesti' koja se stoljećima sretno ustalila u Crkvi i koju sveti učitelji duhovnog života preporučuju.“ Sveta Terezija od Isusa pisala je: „Kad se ne pričestite i ne sudjelujete na misi, možete se duhovno pričestiti, što je veoma korisno… tako se u vas utiskuje mnogo ljubavi našega Gospodina.“

Nastavljajući se na taj nauk, papa Benedikt XVI. u postsinodalnoj pobudnici Sacramentum Caritatis, br. 55, piše: „Čak i kada nije moguće pristupiti sakramentalnom zajedništvu, sudjelovanje u misi ostaje potrebno, valjano, znakovito i plodonosno. U takvim je okolnostima dobro njegovati želju za punim sjedinjenjem s Kristom, primjerice prakticiranjem duhovne pričesti, koju je hvalio Ivan Pavao II., a preporučivali učitelji duhovnoga života.“