Duhovna pričest (II. dio) - Kako se duhovno pričešćivati?

Crkveni naučitelj sv. Franjo Saleški u svojem djelu Filotea – Uvod u pobožni život savjetuje:  „Kad ne možeš pristupiti svetoj pričesti, pričešćuj se duhom; sjedini se žarkom željom s Tijelom našega Spasitelja.“ Suština duhovne pričesti jest sjedinjenje željom. Korisno je tu želju iskazati riječima, tj. konkretnom molitvom. Ne mora se koristiti određena formula, ali mogu nam pomoći pojedini tekstovi koje su koristili svetci kao modeli za duhovnu pričest.

Crkveni naučitelj sveti Alfons Liguori predlaže da upotrijebimo ove riječi: „Moj Isuse, čvrsto vjerujem da si nazočan u Presvetom Sakramentu. Ljubim te iznad svega i čeznem postati s tobom jedno. Budući da te sada ne mogu primiti u svetoj pričesti, molim te da dođeš barem na duhovan način u moje srce. Sada si došao i primam te u svoj zagrljaj i sjedinjujem se posve s tobom. Ne dopusti da se ikada odijelim od tebe.“

Možemo reći da je duhovna pričest naznačena u Isusovim riječima: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.“ (Iv 14,23).

To vidimo i u mističnom životu svete Margarete Marije Alacoque, koja je vrlo ustrajno i žarko čeznula za euharistijskim Isusom. Vidjevši njezinu želju, Isus je jednom rekao: „Želja jedne duše da me primi toliko mi je mila da joj uvijek dođem kad me ona s velikom čežnjom pozove.“

Ono što nas uče svetci jest da duhovnu svetu pričest možemo primiti koliko god puta želimo i u bilo koje doba dana, a osobito je preporučljivo naučiti bolesnike ili umiruće da se duhovno pričešćuju posebice ako ne mogu sakramentalno zbog zdravstvenih razloga.

Primjeri prakse duhovne pričesti

Sv. Josemaría Escrivá i sam se duhovno pričešćivao koristeći molitvu iz starih katekizama koju je naučio u mladosti: „Želim te primiti, Gospodine, onom čistoćom, poniznošću i predanošću kojom te je primila tvoja presveta Majka, duhom i žarom svetaca.“

Kako nas uči sv. Alfos Liguori, nakon sakramentalne pričesti Isus tjelesno ostaje kratko vrijeme, ali duhovno i u ljubavi ostaje sve dok ga duša želi: „Dokle god traju prilike, Gospodin je u nama prisutan. Poslije toga on tjelesno odlazi, ali ostaje u nama po milosti, ako ga ne otjeramo grijehom.“ Upravo duhovna pričest produljuje to sjedinjenje po milosti. 

Sv. Franjo Saleški govori isto: „Kad se svete prilike razgrade, naš Spasitelj ostaje duhovno u našem srcu po svojoj milosti, koja našu dušu čini živim svetohraništem.“

Možda najljepši opis dolazi od sv. Male Terezije iz Lisieuxa. Pričest je opisivala kao posjet Isusa, božanskoga Gosta, koji ostaje u njezinu srcu po ljubavi: „Osjećam da je Isus u meni; on ostaje u mom srcu cijeli dan.“ 

U molitveniku Kruh nebeski nailazimo na sljedeće: „Sv. Alfonz Maria Liguori opominje vjernike da više puta na dan prakticiraju duhovnu pričest, a prije svega kada pohađaju Presveti Sakrament. Prema mišljenju svetca, potrebne su dvije stvari da bismo je primili: prvo je goruća želja da primimo sakramentalnoga Isusa, a drugo da uz njega svom ljubavlju prionemo, kao da smo ga već doista primili. Sv. Ivan Bosco govori: 'Ako se već ne možete sakramentalno pričešćivati, prakticirajte barem duhovnu pričest koja se sastoji u gorućoj čežnji da primite Isusa u vašim srcima.' Sv. Bernard iz Clairvauxa oblikovao je svoj život kao trajnu pričest, kao stalan život u Kristu i iz Krista. Sv. Leonardo Portomauricijski piše: 'Ako više puta dnevno činiš ovu svetu vježbu, tvoje će se srce u mjesec dana potpuno promijeniti.' Sv. Katarina Sijenska običavala je reći: 'Ako ne mogu stvarno primiti Presveti Sakrament, onda idem u crkvu i gledam netremice u Isusa u euharistiji i to me nasićuje.' Sv. Terezija Avilska piše: 'Moje kćeri, kada slušate sv. misu bez da idete na pričest, težite prema duhovnoj pričesti i saberite se u sebi. To je nadasve korisna praksa koja će u vama zapaliti veliku Božju ljubav.'“