Iz povijesne riznice

Dujam prvi Frankopan

Goran Moravček
20.05.2024.

Kao prvi krčki knez spominje se Dujam I., koji je oko 1118. godine došao na otok Krk za vladavine 35. mletačkog dužda Domenica Michaela (1116. – 1130.). O knezu Dujmu, koji je vladao otokom do 1156. godine, malo znamo.

Dujam prvi Frankopan » naslovna

Frankopani, nekoć kneževi Krčki, bili su, uz Zrinske, najpoznatija hrvatska velikaška obitelj, koja se tijekom minulih vijekova, od 12. do 17. stoljeća, snažno utkala u našu nacionalnu povijest. Kao prvi krčki knez spominje se Dujam I., koji je oko 1118. godine došao na otok Krk za vladavine 35. mletačkog dužda Domenica Michaela (1116. – 1130.).

O knezu Dujmu, koji je vladao otokom do 1156. godine, malo znamo. U sačuvanim povijesnim izvorima navodi se dogovor između njega, biskupa Dominika i krčkih sudaca o popravku zidina grada. Iz dva braka Dujam je imao trojicu sinova, Bartula I. († 1198.), Vida I. († 1193.) i Bartula II. († oko 1224.). Potonji knez bio je prvi iz obitelji koji je vladavinu proširio na kopno. Za razliku od Krka pod mletačkom upravom, susjedno kopno bilo je teritorij Hrvatsko-Ugarskog Kraljevsta te je Bartul II. stupio u službu kralja Bele III. oko 1186. godine. Zahvaljujući lojalnosti kralju i svojim sposobnostima, zavladao je Vinodolom i Modrušem.

Frankopani su više nego ijedna druga velikaška hrvatska obitelj presudno utjecali na crkvene prilike na području današnje Riječke nadbiskupije. Njihovom zaslugom utemeljeni su samostani te izgrađene brojne crkve u gradovima, ali i mjestima koje danas teško pronalazimo na zemljopisnoj karti. Oni su ujedno bili i crkveni patroni, što znači da su brinuli o materijalnom stanju klera i crkava.

Prvo sjedište Krčkih knezova bilo je u danas ruševnom kaštelu Gradec (Rogoznikom ili Rovoznikom) u blizini Vrbnika.

Osim uz Gradec, njihovo prezime spominje se na otoku Krku uz Vrbnik, Bašku, Krk, Dobrinj, Omišalj i otočić Košljun, a na kopnu u drevnom Vinodolu uz Grobnik, Trsat, Bakar, Kraljevicu, Crikvenicu, Novi Vinodolski, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, potom uz Čabar, Severin na Kupi, Brod na Kupi i Staru Sušicu te Senj, Bosiljevo, Brinje, Modruš, Ogulin, Novigrad na Dobri, Ozalj, Ribnik…

Plemićki naslov Frankopani/Frankapani (de Frankapan, de Frangipanibus) obitelj je stekla potvrdnicom pape Martina V. godine 1430. u doba moćnog hrvatskog i dalmatinskog bana Nikole IV. (1426. – 1432.). Krčki knezovi imali su na Krku vlast do 25. veljače 1480., nakon što je s Krka posljednji otočki krčki knez Ivan VII. potpuno predao vlast Mlečanima.

Frankopani su više nego ijedna druga velikaška hrvatska obitelj presudno utjecali na crkvene prilike na području današnje Riječke nadbiskupije. Njihovom zaslugom utemeljeni su samostani te izgrađene brojne crkve u gradovima, ali i mjestima koje danas teško pronalazimo na zemljopisnoj karti. Oni su ujedno bili i crkveni patroni, što znači da su brinuli o materijalnom stanju klera i crkava.

Primjerice, pišući o topografiji i povijesti grada Senja, Mile Magdić je 1877. godine zapisao „što je ova glasovita starodrevna hrvatska porodica učinila naročito za Hrvatsko Primorje i bivšu gornju vojničku krajinu, o tom nam govori čitava povorka zapuštenih i razvaljenih iza njih crkava, samostana i gradova, to nam pripovijeda onaj bogoljubni, skromni, uredni i marljivi život naših Primoraca, bivših negda podanika frankopanskih”.

Teritorijalno se Vinodol nalazio u sastavu srednjovjekovne Banovine Slavonije, a do 1225. godine hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. (1205. – 1235.) darovao je Vidu II. Frankopanu (+1233.) to područje zajedno s Modrušem, budućim biskupijskim sjedištem.

Vinodolska knežija bila je u drugoj polovici 13. stoljeća podijeljena među devet gradova, kaštela. U crkvenom pogledu cijelo je to područje vjerojatno pripadalo Krbavskoj biskupiji te je bilo jedan arhiprezbiterat ili dekanat.

U Vinodolskom zakonu, donesenom u novljanskom frankopanskom kaštelu na dan Bogojavljenja 1288. godine, spominje se arhiprvad ili arhiprezbiter Dobroslav, koji je stolovao u Bribiru, te se iz toga zaključuje kako je ondje bilo crkveno sjedište drevnog Vinodola. Dobroslav je bio jedan od 42 člana, delegata iz devet vinodolskih općina – Novoga, Ledenica, Bribira, Grižana, Drivenika, Hreljina, Bakra, Trsata i Grobnika – koji su potpisali najstariji cjelovito sačuvan spomenik običajnoga prava na hrvatskome jeziku. Osim bribirskog arhiprvada u glagoljicom pisanom Vinodolskom zakonu spominje se još 11 svećenika, među kojima plovani Novoga, Hreljina, Bakra, Trsata i Grobnika. Iz Ledenica se spominje „prvad”, a iz Grižana su u Novi na potpisivanje zakona stigli popovi. Drivenik nije imao crkvenog predstavnika, iako ondje od pamtivijeka stoji crkva o čijoj starosti svjedoči tek njezin zaštitnik sv. Dujam, starokršćanski mučenik iz 3. stoljeća, biskup antičke Salone (Solina). Toga svetca ne susrećemo ni u jednoj drugoj župi Riječke nadbiskupije.

Velik broj crkvenih predstavnika pri potpisivanju Vinodolskog zakona upućuje i na to da su Krčki knezovi nakon stjecanja prostrana vinodolskog područja počeli ondje graditi crkve i samostane te brinuti o materijalnom statusu klera kao patroni. Kako navodi Mihovil Bolonić, zaštitničko pravo (ius patronatus) jest skup povlastica s nekim obvezama koje Crkva daje svojim dobročiniteljima, katoličkim zakladnicima (fundatorima) crkve, kapele ili nadarja (beneficija), kao i njihovim nasljednicima.

 Krčki knezovi imali su crkveni patronat od svoga dolaska na područje Vinodola, a to je „plemenitim muževima, knezovima Ivanu i Leonardu, knezovima krčkim, vinodolskim i modruškim” potvrdio 11. lipnja 1289. hrvatsko-ugarski kralj Ladislav IV. Kumanac (1262. – 1290.). 

Izgradnja i opremanje samostana, crkava i kapela zahtijevalo je u ono doba, kao uostalom i danas, znatne napore i novčana sredstva. Trebalo je predvidjeti i sredstva za uzdržavanje ne samo crkava ili pojedinog oltara već i razmjerno velika broja svećenika i drugih crkvenih osoba. Kao najmoćniji, a ujedno i najimućniji feudalci, Frankopani su u potpunosti uzdržavali mjesnu Crkvu, čiji je jedan od glavnih izvora bila desetina. Nju su ubirali knez i općina te je davali za crkvene potrebe.

Frankopani su nakon smrti Nikole IV. podijelili imanja, a udajom Katarine Frankopanske za kneza Nikolu Zrinskog 1538. godine frankopanske posjede u Modrušu i Vinodolu stekli su Zrinski. Oni će ujedno postati crkveni patroni. Nakon urote 1671. godine imanja zrinsko-frankopanska zaplijenjena su, a ove dvije obitelji prestale su postojati, premda nas neki „nasljednici” imena i plemićkih titula Frankopana i Zrinskih nastoje obmanuti svojim lažnim predstavljanjem.

Iz rubrike: Iz povijesne riznice

Dujam prvi Frankopan » naslovna

Širi se krug junaka i junakinja kreposti - riječki svetci i svetice

Goran Moravček
22.07.2024.

Usprkos tome što su mnogi sakralni objekti stradali, zapisi nestali, a sjećanja uvenula, može se ustvrditi da je Rijeka bila i ostala grad prožet vjerom.