Iz povijesne riznice

EPSKI BOJ OBILJEŽIO I CRKVENU POVIJEST

Goran Moravček
11.09.2023.

530. obljetnica Krbavske bitke: Upečatljiv zapis o Krbavskoj bitci ostavio je pop Martinac koji je gotovo žurnalistički opisao poraz hrvatske vojske pišući glagoljicom s još četvoricom pisara časoslov za novljanski pavlinski samostan i crkvu sv. Marije na Ospu, znan i kao Drugi novljanski brevijar. Časoslov je pisan 1493., 1494. i 1495. u Grobniku.

EPSKI BOJ OBILJEŽIO I CRKVENU POVIJEST » naslovna

Učestali ratovi, kojima kao da se i broja ne zna, obilježili su hrvatsku povijest. Među bitkama posebno se ističe ona na Krbavskom polju, koja se odigrala u ponedjeljak poslije Male Gospe 1493. godine. U epskom boju nedaleko Udbine u Lici prije 530. godina, u krvavom srazu s Osmanlijama, u bitci koja je najavila početak Stogodišnjeg rata s Osmanskim Carstvom na području Hrvatske, bilo je oko 11 tisuća žrtava. Na Krbavskom polju sasječen je "cvijet hrvastkog plemstva", ali je također ubijeno i devedesetak svećenika koji su pratili hrvatsko-ugarsku vojsku. Posljedice bitke usadile su se duboko u nacionalnu svijest, ali su imale snažnog odjeka i na crkvenu povijest.

Kroničar pop Martinac

Upečatljiv zapis o Krbavskoj bitci ostavio je pop Martinac koji je gotovo žurnalistički opisao poraz hrvatske vojske pišući glagoljicom s još četvoricom pisara časoslov za novljanski pavlinski samostan i crkvu sv. Marije na Ospu, znan i kao Drugi novljanski brevijar. Časoslov je pisan 1493., 1494. i 1495. u Grobniku, a pop Martinac, koji je pripadao hrvatskom plemićkom rodu Lapčana,  jednom od dvanaestero plemena Kraljevine Hrvatske, koje je prema, Pacti conventi, imalo pravo birati hrvatskog kralja, bio je glavni pisar. Pop Martinac je zapis o boju na Krbavskom polju pisao "sjedeći u svojoj kući u Grobniku, budući u punom crkvenom beneficiju kod časnog muža gospodina Davida, župnika grobničkoga, u vrijeme svetoga oca u Bogu pape Aleksandra Šestoga, i u vrijeme Maksimijana kralja rimskoga, i u vrijeme kralja Laclava češkoga i ugarskoga, i u vrijeme našega gospodina kneza Bernardina Frankopana i njegovih sinova kneza Matije i kneza Kristofora i kneza Fernata, i u duhovnom smislu našega gospodina i oca, gospodina biskupa Kristofora Dubrovčanina, biskupa modruškoga i krbavskoga i ostalo”.  On navodi da Osmanlije "zauzevši Grčku i Bugarsku, Bosnu i Albaniju, navališe na narod hrvatski šaljući velike čete". U bitci koja se odigrala na Krbavskom polju "bijaše pobijeđena čast kršćanska",  jer "tada uhvatiše bana hrvatskoga još živa. Tada ubiše kneza Ivana Frakapana. Tada odvedoše kneza Mikulu Frankapana. Tada ubiše bana jajačkoga. Tada padoše krepki vitezovi i slavni borci, u svome porazu, radi Kristove vjere. Još i pješaci, odabrani borci, umriješe opkoljeni četama u širini polja. Tu primiše smrt radi vjere kao družba Svetoga Mauricija. Samo se knez Bernardin Frankapan izvuče s malo ljudi".

Uloga Bernardina Frankopana u Krbavskoj bitci kod nekih je povjesničara negativno ocijenjena, jer da je pobjegao s bojišta kad je na vidiku bio rasap hrvatsko-ugarske vojske. Zbog nedostatka izvornih vrela bitka je s vremenom prerasla u maglovit hrvatski nacionalni mit, a izginuli plemići i vojnici bili su uzdignuti u heroje, dok su oni koji su preživjeli proglašeni maltene izdajicama. Među njima i Bernardin. Pop Martinac ne objašnjava pobliže što se dogodilo na Krbavi, ali s obzirom da je svoj zapis načinio u gradu Grobniku, koji je bio u Bernardinovom posjedu, razumljiva je njegova formulacija da se knez "izvukao s polja" i na taj način izbjegao sa svojim vojnicima strašan pokolj. Martinac ne govori o Bernardinovom bijegu niti izdaji. Valja uzeti u obzir činjenicu da je Bernardin uoči bitke na Krbavi bio u izravnom sukobu s dalmatinsko-hrvatsko-slavonskim banom Imre Derencsényom poglavito oko Senja, koji je ugarski kralj Matijaš Korvin oteo Frankopanima te za kraljevog namjesnika nije htio žrtvovati svoj život. U neslozi se ne mogu kovati pobjede pa je i to bio jedan od razloga poraza hrvatsko-ugarske vojske.

EPSKI BOJ OBILJEŽIO I CRKVENU POVIJEST » naslovna

Opustošena Hrvatska bila je predziđe kršćanstva

Novi Vinodolski ostat će sjedište Modruške biskupije sve do 1569. godine, nakon koje je biskupija bila davana na upravu senjskome biskupu. Posljednji krbavski i prvi modruški biskup bio je Franjo Modrušanin Stipković (1456-1461), a posljednji koji je boravio i djelovao u svojoj biskupiji bio je Šimun Kožičić Benja (1509-1536), čijom je zaslugom u Rijeci djelovala glagoljska tiskara (1530./ 1531.). Zbog čestih turskih naleta Kožičić je rijetko bio u Modrušu te se sklonio u Rijeku gdje je pokrenuo tiskaru i objavio u nepunih šest mjeseci šet knjiga. Održao je i dva čuvena govora (1513. i 1516.) na Petom lateranskom koncilu ukazujući na tursku opasnost i moleći papu za djelotvornu vojnu i novčanu pomoć.

Područje Modruške biskupije nije bilo samo vojno ugroženo već je bilo i vjerski stiješnjeno, jer se katolicizam trebao oduprijeti islamu, koji su na svojim kopljima i mačevima pronosili osmanlijski osvajači prodirući duboko zapad Hrvatske. Ukazao je na to biskup Benja 5. studenog 1516. govoreći na Petom lateranskom koncilu u svojem govoru koji naslovljuje "De Coruatiae desolatione" (Opustošena Hrvatska). Kao posljedica turskih nadiranja i "mekog trbuha" Hrvatske uslijedilo je naseljavanje pravoslavnog stanovništva u opustošene krajeve, a posebice na područje ogulinsko-plašćanske udoline i Gorskoga kotara. Pravoslavno stanovništvo uglavnom su naseljavali Frankopani, a pripadnici te vjeroispovijesti ostavili su vrijednu povijesno-kulturnu baštinu na području Gorskog kotara, posebice u Gomirju gdje je utemeljen njihovo vjersko središte uz manastir. U Rijeci su pravoslavni trgovci potakli gradnju crkve sv. Nikole početkom XVIII. stoljeća, a između dva rata na Sušaku je podignuta i crkva sv. Đorđa.

Crkva se našla i pred izazovom protestantizma koji se nastojao proširiti iz Istre i Kranjske preko Rijeke dalje na područje Modruške i Senjske biskupije. Riječki carski kapetan Franjo (Francesco) Barbo (1560.-1569.), koji je s bratom Jurjem držao u posjedu i Kastavsku gospoštiju (1560.-1582.), podržavao je protestantizam, kao i nekadašnji senjski biskup Franjo Jožefić (Živković) te Kožičićev nasljednik, modruški, a kasnije koparski biskup Petar Pavao Vergerije, ali poslije 1579. godine izvori više ne spominju protestantski pokret u Rijeci i Istri.

Biskup Kristofor bježi iz Modruša

Uoči bitke, vraćajući se iz pljačkaških pohoda iz zapadne Hrvatske i Kranjske, čete Jakub-paše opustošile su Modruš, u vlasništvu Bernardina Frankopana, jednog od sudionika boja na Krbavi 9. rujna 1493. godine. Modruš je bio sjedište biskupije od sredine 1460. godine kad se ondje preselio krbavski biskup Franjo Modrušanin Stipković (1456. – 1461.), ali ne zadugo jer je biskup Kristofor Dubrovčanin pobjegao pred Osmanlijama u Novi o čemu je Petar Vidaković, tadašnji novljanski župnik, ostavio glagoljički zapis u Novljanskom misalu, gdje navodi da "leta 1493. bi rasap grada Modruša, koga Turci pobiše i popališe, iz koga pobiže častni gospodin Kristofor, biskup modruški ali krbavski, s nekoliko kanonici i starešimi, ki došavši simo v Novi grad va Vinodol, i ustavi se tu i učini sebi prebivanje i stolicu v crikvi sv. Filipa i Jakova apoštoli, i tih kanonici učini delnike od vsih prihodak te plovanije skupa s plovanom, ostavivši za se samo pol desetin a plovanu odluči same desetini da daju kanonici dva dela za negov trud, ki je dužan činiti svoim podložnim dušam".

Kristofor Dubrovčanin postao je 1480. godine modruškim biskupom. Rođen je u prvoj polovici XV. stoljeća. Nije izvjesno je li pripadao franjevačkom redu, kao što dvojbeno gdje je studirao teologiju i pravo. Bio je papinski izaslanik u Francuskoj u službi kardinala Giuliana della Rovere, prije nego ga je papa Siksto IV., nakon smrti biskupa Nikole, imenovao modruškim i krbavskim biskupom 1480. i potvrdio 1483. godine. Kad se u Novom 1496. pojavila kuga, o čemu također postoji zapis plovana Petra Vidakovića u Prvom novljanskom brevijaru, biskup Kristofor na neko se vrijeme sklonio u Bakar. Novi je tada napustila i većina stanovnika, ali je plovan Vidaković ostao tješiti umiruće zajedno sa svojih pet kapelana. Biskup Kristofor Dubrovčanin preminuo je u Novome 29. siječnja 1499. Sahranjen je u tadašnjoj stolnici, a danas novljanskoj župnoj crkvi sv. Filipa i Jakova. Pop Filip, tada prebender crkve, ostavio je o tome zapis: "Umri častni otac i gospodin Hrištofor, biskup modruški i krbavski i pročaja, ki biše rojenjem iz Dubrovnika, častni i posvećeni doktor i naučen mnogo v zakonih i v ceremonijah crkovnih. Zač biše veliko vrime stal v rimskom dvori, služeći gardinala od Uze svetoga Petra, biskupa ostienskoga, biskupa Iulijana, ki umri va vrime pape Aleksandra šestoga i va vrime krala Ladislava, krala ugrskoga, i va vrime vzveličene i vzmože gospode Frankapani, krčke, senske, modruške i pročaje. A to je naiprvo vzveličena i častna i hrabra viteza svoju ruku i postavlena pokojnom Matijaši kralu ugrskom, a to je knez Brnardin i nega sini kneza Matija, kneza Krištofora, kneza Referanta, i nih ostalih bratje ustrinić, kneza Anža, kneza Mikuli, kneza Mihovila, kneza Andrije, kneza Grgura. I va to vrime gospodina hercega i bana hrvackoga, ki biše zet našega gospodina kneza Brnardina i po častnoi gospoi Beatrici, a biše va to vrime v Novom naš podknežin pod našim vzveličenim knezom Brnardinom zgora imenovanim, plemenit človek potknežin Paval Čubranić z Baški... prestavi envara 29. v tečeni let Božih 1499., koga telo bi častno shraneno v crkvi svetih apostol Filipa i Jakova, službu Gospodina Boga i oficiem ki se pristoi nad takovim častnim otcom od redovnikov častnih i počtovanih muži živućih zgora rečenom gradu pri crikvi rečenoi zgora. A to bi naiprvo gospodin Petar Vidaković ki bivši pleban crkve rečene. I biše arhiprvad vinodolski gospodin Anton, vikar vinodolski, gospodin Matko, domin Anton, domin Jakov, domin Martin, domin Ivan, domin Matko, i ostali kler fratar i žakan, kih gospodin Bog imenui svoju svetu milostiju".

EPSKI BOJ OBILJEŽIO I CRKVENU POVIJEST » naslovna

Nadgrobna ploča modruškoga biskupa Kristofora, u svetištu crkve sv. Filipa i Jakova u Novom Vinodolskom.

Iz rubrike: Iz povijesne riznice

EPSKI BOJ OBILJEŽIO I CRKVENU POVIJEST » naslovna

Prije 120 godina položen temeljni kamen za kapucinsku crkvu Gospe Lurdske

Goran Moravček
13.02.2024.

Nakon što je pohodio Lourdes 1902. godine, fra Škrivanić je na Žabici potaknuo gradnju velike crkve Gospe Lurdske po uzoru na onu izgrađenu na mjestu ukazanja.