Eritrociti – crvene krvne stanice

Eritrociti, ili crvene krvne stanice, najbrojnije su stanice u krvi. Oni čine oko 40 do 45 posto sveukupnog volumena krvi i daju krvi karakterističnu crvenu boju. Ovu crvenu boju eritrocitima daje hemoglobin – tvar koja veže kisik i omogućava prijenos kisika do tkiva. Eritrociti imaju jednu od ključnih uloga u održavanju normalna funkcioniranja ljudskog tijela. Stvaraju se u koštanoj srži i nakon nekoliko dana sazrijevanja ulaze u krvotok. Stvaranje crvenih krvnih stanica kontrolirano je eritropoetinom, hormonom koji luče bubrezi. Životni je vijek eritrocita 120 dana. Starenjem eritrocita metabolički procesi u njima slabe, oni postaju neelastični i krhki i uništavaju se prilikom prolaska kroz najsitnije krvne žile (kapilare). Potom se razgrađuju u slezeni.  

Prijenos kisika do stanica organizma

Glavna je uloga eritrocita prijenos i izmjena plinova (kisik, ugljični dioksid) između pluća i tkiva. U kapilarama pluća hemoglobin veže udahnut kisik, stvarajući oksihemoglobin. Ova tvar daje eritrocitima, a time i arterijskoj krvi, žarko crvenu boju. Eritrociti bogati kisikom tada putuju kroz arterije dok ne dođu do kapilara u tkivima. U kapilarama tkiva kisik se oslobađa iz hemoglobina i prenosi se na stanice tkiva. Istovremeno se ugljični dioksid iz tkiva veže na hemoglobin, stvarajući deoksihemoglobin. Ova tvar daje eritrocitima i venskoj krvi zagasitu purpurnoplavkastu boju. Eritrociti bogati ugljičnim dioksidom zatim venskom krvlju putuju prema srcu, a potom u pluća. Unutar plućnih kapilara ugljični dioksid oslobađa se iz hemoglobina u zamjenu za kisik.

Broj eritrocita u krvi ovisi o dobi, spolu i drugim čimbenicima. Žene obično imaju niži broj crvenih krvnih stanica od muškaraca. Kod određivanja krvne slike određuje se i koncentracija hemoglobina u eritrocitima.

Primarna i sekundarna eritrocitoza

Najčešće su bolesti krvi anemije – radi se o manjku crvenih krvnih stanica. No nije dobra ni obrnuta situacija – kada se u organizmu stvara previše crvenih krvnih stanica – stanje koje nazivamo eritrocitozom. Razlikujemo primarnu eritrocitozu, koja nastaje kao posljedica nepravilnosti u djelovanju (disfunkciji) koštane srži, koja proizvodi eritrocite, i sekundarnu eritrocitozu, koja je uzrokovana problemima koji nastaju izvan koštane srži i najčešće je reakcija tijela na stanja koja izazivaju smanjenje razine kisika u krvi, kao što su bolesti pluća ili neki lijekovi.

Stanja koja doprinose visokom broju crvenih krvnih stanica jesu: pušenje, prekomjerna tjelesna težina, boravak na visokim nadmorskim visinama, uzimanje određenih pripravaka kao što su anabolički steroidi (doping), dehidracija, tj. pijenje nedovoljne količine vode. Broj se eritrocita dakle fiziološki povećava u stanjima kada je smanjena dostupnost kisika u okolišu, primjerice na velikim nadmorskim visinama ili kod pušača. Krv postaje zasićena ugljičnim dioksidom pa tijelo nadoknađuje taj problem povećanom proizvodnjom eritrocita.

Najčešće se razvija bez tegoba

Eritrocitoza se najčešće razvija jako sporo pa tako mnogi duže vrijeme ne osjete nikakve simptome. Zato osobe s eritrocitozom često uopće nemaju tegoba – a povećan broj eritrocita otkrije se tek rutinskim pregledom krvne slike ili u sklopu sistematskog pregleda. Kada se jave tegobe povezane s povećanim brojem eritrocita u krvi, najčešće se radi o: vrtoglavicama, glavoboljama, poteškoćama s disanjem, zamagljenju vida, poremećaju spavanja, boli u zglobovima, krvarenju iz nosa, sklonosti nastajanju modrica, svrbežu kože – koji je često vrlo izražen i pojačan nakon tuširanja. Najopasnija komplikacija povećanog broja crvenih krvnih stanica povećana je sklonost trombozama. Kako se radi o vrlo ozbiljnoj komplikaciji, potrebno je svaku eritrocitozu ozbiljno shvatiti i javiti se odmah svom obiteljskom liječniku radi daljnje obrade.

Ipak povećan broj crvenih krvnih stanica ili eritrocitoza najčešće ne znači i prisutnost ozbiljne bolesti. No svakako ukazuje na potrebu dodatnih medicinskih pretraga u svrhu utvrđivanja uzroka. Dijagnostika uzroka eritrocitoze obuhvaća niz medicinskih postupaka koji pomažu utvrditi ozbiljnost situacije, prepoznati uzroke i procijeniti potencijalne komplikacije ovoga stanja. Liječnik će uzeti u obzir pacijentovu povijest bolesti, simptome, laboratorijske nalaze i druge relevantne informacije kako bi se pravilno utvrdio uzrok te primijenilo odgovarajuće liječenje.