Reportaža

Fra Ante Tomičić – časni sluga Božji

16.04.2024.

Od sada je službeno fra Ante (Josip) Tomičić časni sluga Božji i kao takvoga smijemo ga štovati i utjecati se Gospodinu po njegovu zagovoru. U Zvonima donosimo biografiju fra Ante koju je  na početku kauze pripremio vicepostulator i tadašnji gvardijan riječkog kapucinskog samostana fra Stanko Dodig.

Fra Ante Tomičić – časni sluga Božji » naslovna

Od generalnog postulatora u Rimu 14. ožujka stigla je obavijest da je papa Franjo potpisao dekret o herojskim krepostima fra Ante (Josipa) Tomičića za kojega je 2005. godine započela kauza za njegovo proglašenjem svetim. Od sada je službeno: fra Ante (Josip) Tomičić časni sluga Božji i kao takvoga smijemo ga štovati i utjecati se Gospodinu po njegovu zagovoru.

Vijest o završetku kauze objavio je fra Miljenko Vrabec, poglavar riječkog samostana. „Ono što je još potrebno da bi se naš fra Ante Tomičić proglasio blaženim jest – moliti za njegov zagovor! Ukoliko se dogodi čudesno uslišanje nečije molitve po zagovoru fra Ante Tomičića (čudesno ozdravljenje ili neko drugo čudesno uslišanje), molimo neka nam se javi i pošalje pisano svjedočanstvo na adresu e-pošte: kapucinski.samostan.rijeka@gmail.com – jer potvrda tog događaja još je jedino što je potrebno za beatifikaciju fra Ante.“

Siromasi su uvijek nailazili na njegov vedar i blag lik

Biografiju fra Ante na početku kauze pripremio je vicepostulator i tadašnji gvardijan riječkog kapucinskog samostana fra Stanko Dodig.

Fra Ante je 23. ožujka 1901. rođen u selu Razbojine, župa Ričice u Lici, a posljednje 34 godine svoga života živio je u Rijeci u kapucinskom samostanu i Župi Gospe Lurdske u Rijeci. Umro je na glasu svetosti 25. studenog 1981.
Na njegovu je sprovodu rečeno da je fra Ante čudo grada Rijeke. Brojna svjedočanstva i dokumenti svjedoče o glasu svetosti sluge Božjega, za života i posmrtno, koji je do danas došao do nas.

Još za njegova života njegova su braća cijenila njegovu ljudsku i duhovnu blagost. Živio je duh siromaštva svetoga Franje s vjernošću i predanošću i uvijek je bio neumoran u pomaganju siromasima, primajući svakoga sa strpljivošću i duhom bratske ljubavi.

Biskupijska istraga odvijala se u Biskupijskoj kuriji Rijeka od 2005. do 2014. godine.

Tijekom 34 godine boravka u riječkom kapucinskom samostanu, kao sakristan crkve Gospe Lurdske i vratar na porti samostana, ostavio je neizbrisiv trag i u jednoj i u drugoj službi, koje je svesrdno i revno obavljao. Siromasi bilo koje vrste, koji su dolazili ili kroz crkvu u sakristiju ili na vrata kapucinskog samostana, zbog bilo koje potrebe, uvijek su naišli na vedar i blag lik fra Ante Tomičića i srce otvoreno za njih s puno razumijevanja i pomaganja u njihovim potrebama. Koliko znamo, mi braća kapucini koji smo se redali u življenju s njime u Rijeci, puni smo dojmova i radosti zbog njegova odnosa prema siromasima i radosti da smo imali sreću živjeti s njime i izbliže ga promatrati u njegovim službama.

Nikada se nije čulo da bi se na nekoga tko je tražio bilo kakvu pomoć i u bilo koje vrijeme, srdio ili vikao na te jadnike. Npr. nije nikome predbacivao da je došao u nezgodno vrijeme nego je svako vrijeme za njega bilo zgodno. I pričinjavalo mu je veliku radost ukoliko je mogao tim potrebitima pomoći, da im ublaži njihovu tešku situaciju. To je činio jer je smatrao da pomažući njima pomaže Isusu Kristu. Stoga nikoga od takvih nije legitimirao niti se interesirao za vjeru i naciju, nego je jednostavno htio olakšati im njihove probleme s time da ih nije smatrao „drugima“ ni „strancima“, nego im je otvarao srce da se osjete kao domaći i dobrodošli. On je pomagao i materijalno, živežnim namirnicama, a nekima, kod kojih je osjetio potrebu, pomagao je i financijski zagovarajući ih kod gvardijana samostana.

Uz mnoge primjere evo i jednog konkretnog po kojem se može reći da je karitativnim djelovanjem otkrivao u sebi i pred ljudima i ekumensku dimenziju svoga djelovanja. Jedna srpska pravoslavna obitelj doselila se u Rijeku iz Pančeva. Troje djece, otac i majka, njih petero, a otac je jedini bio zaposlen. Dva sina te obitelji bila su upisana i pohađala osnovnu školu s našim vjeroučenicima. Kada bi bilo vrijeme vjeronauka i nakon toga se igrao nogomet na terasi ispred crkve, ta dvojica braće stidljivo su iz kuta promatrali vjeroučenike kako se igraju i vesele. Budući da je fra Antino srce i oko uvijek vidjelo sve što treba, tako je zapazio i ovu dvojicu braće koji su bili u vrlo skromnoj odjeći i obući. Pristupio je k njima i blago upitao zašto i oni ne igraju s ostalima? Zašto se sakrivaju? Tada su mu oni, kao dječarci, ispričali svoje obiteljsko stanje o lošim materijalnim uvjetima života i rekli da su pravoslavci. Fra Ante ih je tada uveo među vjeroučenike da se druže i igraju. Onda ih je pozivao svaki drugi dan da nešto pojedu, neke sendviče, i da neke namirnice ponesu doma. Nastojao je nabavljati im i odjeću i obuću. To je trajalo da završetka njihova osmog razreda, kada se njihovo materijalno stanje popravilo. Ta dvojica braće tako su ga zavoljela i bila mu zahvalna da su ga nazivali drugim ocem. I sada, kad je počeo proces za beatifikaciju sluge Božjega, pozvana su bila i ta dvojica braće koja su o fra Anti pred crkvenim sudištem dali doista krasno svjedočanstvo te su ga i pred sudištem imenovali svojim drugim ocem. Ta dvojica braće završila su visoke škole i danas imaju značajne službe te se s vremena na vrijeme interesiraju dokle je stigao proces beatifikacije.

Na kraju za slugu Božjega fra Antu Tomičića mogu reći da je u svome ljudskom, bratskom i karitativnom djelovanju bio živo utjelovljenje Isusove zapovijedi ljubavi koja glasi: „Što god učiniste jednome od mojih najmanjih, meni ste učinili!“ Fra Ante je ovaj Isusov zahtjev do detalja u potpunosti izvršavao. Stoga se nadam i vjerujem da će oni mnogi siromasi i potrebni njegove pomoći izmoliti, a Bog svojom ljubavlju nagraditi ovoga čovjeka odanog Bogu i ljudima, da uskoro možemo na zemlji proslaviti njega kao blaženika.



Iz rubrike: Reportaža

Fra Ante Tomičić – časni sluga Božji » naslovna

Josip Uhač, velikan Crkve i rodnog kraja

Danijel Delonga
14.11.2024.

O ovom velikanu Crkve i primorskog kraja Brseča i Mošćenica govorili su vojni ordinarij Jure Bogdan, bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić, crkveni povjesničar Marko Medved, profesor Miljenko Dorić, profesor Robert Doričić, restaurator Anđelko Pedišić te Uhačev rođak Bernard Franković. Pročitani su i pisani prilozi dvojice nuncija, Hrvata u Njemačkoj Nikole Eterovića te kardinala Marija Zenarija, aktualnog nuncija u Siriji, koji je donio svjedočanstvo o svom kolegi i nekada nadređenom u nuncijaturi u Bonnu.