Franjo Stipković, prvi modruški biskup

Franjevci kao istaknuti biskupi

Mnogi istaknuti biskupi s našeg područja bili su redovnici. Primjerice fra Mihovil Kumar, obnovitelj trsatskog samostana u 17. stoljeću, postao je ljubljanski pomoćni biskup, a fratri Pavao Jančić (1663. – 1667.) i Pavao Budimir (1668. – 1670.) sjedili su na biskupskom stolcu u istarskom Pićnu, nekadašnjem sjedištu Pićanske biskupije. Fra Rafael Rodić, čijom je zaslugom 1930. crkva Gospe Trsatske dobila počasni naziv manje bazilike, imenovan je prvim beogradskim nadbiskupom 1924. godine. Fra Srećko Badurina, čijim je nastojanjem 1966. godine otvoren franjevački samostan na Pehlinu, bio je na dužnosti šibenskog biskupa od 1988. do 1996., a fra Ivica Petanjak iz riječkog kapucinskog samostana na Žabici 2015. godine odlazi na dužnost krčkog biskupa.

KRČKI BISKUP FRANJO I.

Na čelu drevne Krčke biskupije, osnovane u 5. stoljeću, prvi od sljedbenika sv. Franje spominje se Bonacursus iz Venecije 1258. godine, a poslije njega niz je biskupa fratara. Jedan od njih bio je Franjo I., konventualac, koji je na stolici krčkog biskupa sjedio 12 godina, a potom postao prvim modruškim biskupom kao Franjo Modrušanin Stipković (1456. – 1461.). Papa Eugen IV. imenovao ga je potkraj 1444. godine krčkim biskupom. Kad su sredinom lipnja 1449. godine sinovi slavnog kneza Nikole IV. Frankopana dijelili očevinu u Modrušu, među svjedocima je, uz krbavskog biskupa Vida Ostojića Korčulanina te senjskog Andrije Dračkog, bio i krčki biskup Franjo I., koji je 29. listopada 1456. godine premješten iz Krčke biskupije u Krbavsku.

Kao krbavski biskup Stipković je prebivao u Modrušu i prije nego što je ondje iz stare Krbave preneseno sjedište biskupije. U jednoj ispravi iz 1457. godine Stjepan II. Frankopan naziva ga „Frančiško Modrušanin, biskup modruški i krbavski“.

Franjo Modrušanin bio je sa Stjepanom II. u izaslanstvu kod pape Pija II. kako bi upoznali Svetog Oca sa stanjem u hrvatskim krajevima koje je pustošila osmanlijska vojska. Papa je diljem Europe tražio saveznike za borbu protiv Osmanlija te je 1459., godinu dana nakon svoga izbora, sazvao kongres u Mantovi na koji je pozvao sve europske vladare. Međutim, odaziv nije ispunio njegova očekivanja jer su mnogi tada još uvijek bili ravnodušni prema zamisli o zajedničkom otporu osmanskoj sili. Franjo Modrušanin dobio je pristanak Pape za preseljenje biskupskog sjedišta u Modruš te je modruškim biskupom imenovan 4. lipnja 1460. godine. Pio II. preminuo je 1464. godine, a njegova zamisao o križarskom ratu protiv Osmalija potpuno je napuštena te se biskupsko područje kojim je upravljao Franjo Modrušanin Stipković našlo u još većoj pogibelji.  

PRIJENOS BISKUPSKOG SJEDIŠTA IZ UDBINE U MODRUŠ  

Nakon što je papa Pio II. odobrio prijenos biskupskog sjedišta iz Udbine u Modruš, papinskom bulom mjesto je dobilo „trajan naslov grada“. Moćni Tržan-grad, kako se vjerovalo, trebao je odoljeti naletima osmanske sile, ali kasniji će događaji pokazati sve slabosti hrvatske obrane. Franjo Modrušanin u svojstvu modruškog biskupa počeo je preuređivati crkvu svetog Marka, koja od njegova imenovanja postaje prvostolnicom sv. Marije. No posvećenje katedrale biskup Franjo nije dočekao jer je uskoro umro te je sahranjen u obližnjoj crkvi sv. Antuna u Modrušu.

Franju Modrušanina Stipkovića naslijedio je Nikola Kotoranin Modruški (1461. – 1480.). I on je bio suočen s pustošenjima zbog kojih je kasniji biskup Kristofor Dubrovčanin (1480. – 1499.), franjevac, morao s kaptolom 1493. godine pobjeći pred Turcima u Novi. Strateški značaj Modruša uvjetovao je prijenos biskupskog sjedišta iz Udbine u doba snažnih turskih provala. Međutim, ni Modruš nije izdržao nalete Osmanlija te je središnja točka obrane 1500. godine postao Ogulin.

Biskup Kristofor preminuo je 1499. godine, a sahranjen je u crkvi sv. Filipa i Jakova u Novom. Njegovim dolaskom Novi je postao sjedište modruških biskupa te će to i ostati do 1570. godine, iako je i biskup Šimun Kožičić Benja (1509. – 1536.) morao bježati pred Turcima iz Vinodola u Rijeku, gdje će 1530./1531. „v hiži njegova prebivanja“ utemeljiti Riječku glagoljsku tiskaru otisnuvši u njoj šest knjiga.

Biskup Dionizije Pioppo (1554. / 1560. – 1561.), koji u biskupiju nije dolazio, umro je 1569. u Ostrogonu te poslije njega nisu više imenovani posebni modruški biskupi. Papa 1567. godine spaja Modrušku biskupiju sa Senjskom i za sjedište određuje Senj. Oslobađanjem Like i Krbave 1689. godine pokrenuta je rasprava o tome jesu li

Mordruška i Krbavska biskupija istovjetne, bez obzira na to što je 1460. godine biskupsko sjedište bilo premješteno iz Krbave u Modruš. Godine 1702., u doba biskupa Martina Brajkovića (1699. – 1704.), kako ne bi bilo nedoumica oko toga je li riječ o jednoj ili dvije biskupije, odlučeno je da se ta biskupija ubuduće zove Modruška ili Krbavska. Biskupija dvojnog imena prestala je postojati 1969. godine uspostavom Riječko-senjske nadbiskupije.

Nebeski zaštitnik Modruške biskupije bio je sv. Marko evanđelist. Upravo na njegov blagdan, a u doba talijanske uprave nad našim krajevima, 25. travnja 1925. godine, bulom pape Pija XI. formirana je Riječka biskupija od župa Senjsko-modruške,

Tršćansko-koparske i Ljubljanske biskupije. Nova dijeceza, čija će se stota obljetnica obilježiti ove, 2025. godine, bila je izravno podvrgnuta Svetoj Stolici.