Nedjeljna Evanđelja
Gdje danas možemo taknuti Isusove rane?
Zašto Toma ne vjeruje dok ne vidi trag čavala, i ne stavi svoj prst u Isusov bok? Zašto mu nije dovoljno svjedočanstvo drugih koji mu govore: “Vidjeli smo Gospodina!”
Toma čezne za osobnim susretom s Uskrslim. Samo osobni susret, osobno iskustvo Boga može istinski utemeljiti vjeru. Nije dovoljno da nam drugi prenesu što su čuli, vidjeli ili iskusili. Nije dovoljno naučiti vjerovanje, i molitve, i pohađati obrede. Treba čeznuti za Bogom poput Tome. I on će doći. A najvrsniji način da ga susretnemo i iskusimo je da ispružimo vlastite ruke i dotaknemo rane nanesene njegovom tijelu.
Gdje danas možemo taknuti Isusove rane? Gdje možemo “vidjeti Gospodina”? Na njegovom Tijelu - Crkvi, koja je svjedok njegove muke, smrti i uskrsnuća. Ali i na svakom ljudskom tijelu kojem se nanosi nasilje, u svakom ljudskom životu koji trpi nepravdu, osudu, poniženja. U ranama koje nosimo u vlastitim životima, u vlastitim i tuđim trpljenjima, u životima siromašnih i obespravljenih.
Svaki, i najmanji dodir drugog ljudskog života, dodir je Krista. Svaki dodir ljudske rane, dodir je Kristovih rana. Kao nekad Tomu, Krist danas poziva nas da stavimo ruku u njegov bok. Da slijedimo primjer Boga koji je nekoć stavio svoju ruku u Adamov bok kako bi načinio ženu. To je poziv da stvoriteljski zahvatimo u ljudski život, da zajedno s Bogom nastavimo stvarati svijet po njegovoj zamisli.
Ipak, u nekim slučajevima, čežnja za Bogom ostaje neutažena. To su oni tamni trenuci duše kad nema utjehe, kad nema svjetla, kad je jad svijeta samo jad, i trpljenje besmisleno, i život bez nade. U tim trenucima valja nam se sjetiti Isusovih riječi: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” Doista, blaženi su i sretni oni čija je vjera toliko jaka da vjeruju i onda kada se Bog skriva, kada šuti i kada tragovi njegove prisutnosti i djelovanja nisu očigledni i prepoznatljivi. Blaženi su i sretni jer oni žive od svoje vjere.
