Mi smo Kristove ruke u svijetu

Niz mozaika u Katedrali u Monrealeu kraj Palerma prikazuje biblijske scene poglavito iz Knjige Postanka i iz evanđelja. Zanimljivo je da je u scenama stvaranja prisutan Isus jer, kako čitamo u Ivanovom evanđelju, on je „Riječ“ koja je bila u početku i „sve je postalo po njoj i bez nje ne postade ništa“ (Iv 1,3). K tome, u scenama stvaranja Isus uvijek ima ispruženu desnu ruku: prema svjetlosti, vodama koje se dijele, nebu i zemlji, nebeskim tijelima, prema životinjama i naposljetku prema čovjeku. Ruka se spušta tek sedmi dan, kada odmara oslonjena na desno koljeno, a potom je opet u akciji u mozaicima koji prikazuju stvaranje žene i događaje u rajskom vrtu. Ondje ruka nije više samo ispružena već Isus drži za ruku Adama i vodi ga u rajski vrt, a potom drži za ruku i Evu i dovodi je Adamu. Naposljetku, Isusovu ispruženu ruku nalazimo u nizu scena čudesnih ozdravljenja iz evanđelja. Isusova ruka ozdravlja Petrovu punicu i ženu koja je krvarila, liječi uzetoga i gubavca, uskrišava Jairovu kći i udovičina sina, spašava Petra od utapljanja i čini još mnoga druga djela. Nemoguće je ne primijetiti tu uvijek ispruženu ruku koja izlazi ususret drugome, hvata i drži ljudske ruke, ruku koja liječi i blagoslivlja. I nemoguće je ne povezati je sa širom otvorenim Isusovim rukama na križu, kao i sa širom otvorenim rukama na mozaiku u apsidi katedrale koji prikazuje Krista Svevladara (Pantokratora). Raspeti i uskrsli Krist širi obje svoje ruke kako bi zagrlio i privio k sebi sve nas, čitav svijet, kako bi nas svojim dodirom iznova stvorio, kako bi nas izliječio, zacijelio i darovao nam vječni život.

Dvije scene iz Markova evanđelja o kojima promišljamo ove nedjelje (Mk 5,21-43) stavljaju u prvi plan upravo dodir. Scene pripadaju prvom dijelu Markova evanđelja koji se odvija na i oko Galilejskoga mora. Isus je sad na jednoj obali, sad na drugoj, sad u lađi, svjetina ga slijedi, a on neumorno liječi, spašava i naviješta Kraljevstvo Božje. U današnjem evanđelju čim stupa na obalu pred njega pada Jair, nadglednik sinagoge, te ga usrdno moli da mu ozdravi kći. Isus, iako je možda imao druge planove, bez imalo kolebanja odlazi s njim. Među mnoštvom koje ga okružuje žena koja boluje od krvarenja dotiče njegove haljine i ozdravlja, a potom stiže vijest da je Jairova kći umrla. Isus s najužim krugom učenika odlazi k Jairu i uskrišava je.

Ovi događaji stavljaju pred nas Isusa koji se bezrezervno daje. Ne oklijeva ni trenutka poći s Jairom, ne bježi od mnoštva, već dopušta da ga pritišću, željni njegove blizine, željni da ga dotaknu. Pritom, riječ je o dodiru koji prelazi dopuštene granice između čistog i nečistog. Žena koja je krvarila bila je u trajnom stanju obredne nečistoće, što znači da joj je zbog njenog stanja bio zabranjen pristup svetome, odnosno Hramu i hramskim obredima. Također, drugi su je se klonili kako ih doticaj s njome ne bi onečistio. Slično je i s Jairovom kćeri: onoga časa kada umire njezino tijelo postaje izvor obrednog onečišćenja za one koji bi ga dotakli. No Isus se dopušta dodirnuti i dotiče mrtvo tijelo Jairove kćeri primajući je za ruku. On je Sveti koji dotiče nečisto i svojim ga dodirom liječi i oživljava.

Taj dodir nečistog Isus će ponoviti više puta tijekom svoga djelovanja i time skandalizirati svoje suvremenike. To znači da nitko nije toliko nečist da ga Isus ne bi mogao dotaknuti i zacijeliti, ako – poput žene koja je krvarila – ispruži prema njemu s vjerom svoje ruke. Isto tako, nitko nije toliko nečist da mi sami ne bismo mogli ispružiti svoje ruke kako bismo njoj ili njemu donijeli Kristovo spasenje. Dvostruka je poruka koju možemo ponijeti sa sobom iz ovog evanđeoskog ulomka. Prva glasi: Isus ima moć ne samo ozdraviti, odnosno zaustaviti gubitak života, već je u njegovoj ruci sam dar života. Naime, od svih ograničenja ovozemaljskog života, smrt je najstrašnija. Protiv bolesti se možemo boriti i pobijediti, protiv nesreća i nevolja uvijek možemo nešto pokušati, nedaće možemo prevladati, izgraditi novi život nakon neuspjeha, i dok je života, uvijek ima nade. Za sve postoji lijek, osim za smrt. Tako barem misle ovi koji javljaju Jairu o smrti njegove kćeri: „Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?“ Drugim riječima: sada je prekasno. Pred smrću, ljudska je nemoć potpuna. No Isus na to kaže: “Ne boj se! Samo vjeruj!” Dok je s ljudskog gledišta život prolazan, privremen, a smrt konačna, Isus pokazuje kako je pred Božjom moći smrt prolazna, a život vječan. Smrt je samo prolazan san. Vjerovati u Isusa znači promijeniti perspektivu i vrednovanje života i smrti. Imati vjeru znači utemeljiti svoju nadu na Onome koji je jači od smrti.

Druga je poruka da je dar života i u našim rukama. Naše ruke mogu dati i primiti život, ili ga oduzeti. Mogu uhvatiti brata ili sestru koji se utapljaju, ili ih odgurnuti. Mogu zgrtati za sebe ili dijeliti drugima. Mogu milovati, grliti, hraniti i liječiti, ali i tući i udarati. Mogu nositi dojenčad, ali i oružje. Mogu pisati riječi mira, ali i sukoba i rata. Od jutra kada ustajemo, pa do lijeganja na počinak, ruke su neprestano aktivne. Mozaici iz Katedrale u Monrealeu poručuju da one uvijek trebaju biti ispružene. Da trebaju biti ruke koje stvaraju i koje spašavaju. Ispružene prema svijetu, prema drugim ljudima. Naš je zadatak biti Kristovim rukama u svijetu, bez straha da ćemo se onečistiti, da ćemo se – kako voli reći papa Franjo – „zaprljati“. Dok sklapamo ili širimo svoje ruke na molitvu, molimo Boga i za dar hrabrosti za pružanje vlastitih ruku onima koji su danas potrebni ozdravljenja i spasenja. Jer je Isus tako činio, i mi tako trebamo činiti.