Goranska demografska katastrofa

Nedavno su stigli konačni rezultati popisa iz 2021. godine: Hrvatska je izgubila 400 000 mladih ljudi. Na brodmoravičkom području u 38 naselja žive samo 663 žitelja.

Međutim, nije uvijek bilo tako. U 18. i 19. st. goranska su naselja imala najveći broj stanovnika u povijesti o čemu nam zorno svjedoče popisi stanovništva, pa to vidimo i na popisu od pred 110 godina.

Nekoć su za popisivače uzimani mjesni učitelji koji su ne samo dobro poznavali stanovništvo koje je potpadalo pod njihovu školu, već su zasigurno bili dovoljno školovani da su se vlasti mogle pouzdati u njihove zapise. Jedan od njih bio je i učitelj Šimun Gjuraković koji je od 1906. do 1913. službovao u školi Podstene. Mala je to škola, otvorena 1858,. u zabačenom dijelu brodmoravičkog kraja. Zatvorena je 1972. godine zbog malog broja učenika.

Gjuraković je krasopisom ispunjavao stranice Školske spomenice pa je za sobom ostavio obilje zanimljivih i korisnih podataka, uključujući i podatke o popisu stanovnika koji je proveo u početkom izrazito snježne 1911. godine. Podaci o popisu zapisani su na jednoj stranici Spomenice dimenzija 33 x 20,8 cm. Veličina slova kojima su navedeni osnovni podaci o popisu je zapanjujućih 1 mm. Nije mi jasno kako se metalnim perom i tintom moglo pisati tako sitno, uredno i ravnomjerno na papiru bez linija, ali sam sigurna da bi učitelju pozavidio i sam Julije Klović.

Prikupljeni su podaci i tablično prikazani pa vidimo da je 1911. u 14 sela koja su pripadala općini Podstene živjelo 636 žitelja o čega 100 djece predškolske i 81 dijete školske dobi. Budući da je još 7 sela iz okolice Broda na Kupi pripadalo u poreznu općinu Belo, učitelj je popisao i njihovih 330 žitelja, a poslije je obavio još i popis stoke u čitavom kraju.

Zanimljivo je ovdje navesti učiteljevo objašnjenje zašto je uopće upisao popisne rezultate u Školsku spomenicu. On piše: „ Za 10 godina valjda će opet biti popis žiteljstva, pa da budući popisni povjerenik vidi kolik će prirast žiteljstva biti nakon deset godina, ubilježio sam u slijedećoj skrižaljci koliko je u svakom selu koje spada pod školsku općinu Podstene bilo žitelja svršetkom god. 1910. i početkom god. 1911. Ujedno je ubilježeno koliko je u pojedinim selima bilo analfabeta i koliko je iz svakoga sela polazilo tada djece u školu.“

Učitelj se nadao da će broj stanovnika rasti, kao što je do tada bilo uobičajeno. Ali, globalna ekonomska kriza koja je početkom 20. st. zahvatila čitav svijet izazvala je velike migracije stanovnika i masovno iseljavanje u potrazi za poslom. Gorani koji su se mogli zadovoljiti sezonskim poslom obično su se ‟samozapošljavaliˮ kao putujući trgovci, odnosno pokućarci. Posao su pronalazili u srednjoj Europi koju su obilazili pješice noseći svoj ‟dućanˮ na leđima. Oni bi se svake godine, početkom velikih poljoprivrednih radova, vraćali kući. Ostatak Gorana koji nisu imali obiteljske obaveze, odlazili su na duže vrijeme u zapadnoeuropske zemlje (Francuska) ili preko Atlantika u Sjedinjene Američke Države. Našlo se među njima i vrlo sposobnih pojedinaca koji su u novoj postojbini postigli nezapamćen uspjeh, ali se većina nije uspjela ni obogatiti ni vratiti već su svoje živote ugradili u temelje brzorastuće američke industrije.

Poslije Drugog svjetskog rata komunističke su vlasti forsirale industrijalizaciju zemlje te su stanovništvo agrarnih krajeva, kakav je bio i Gorski kotar, različitim neugodnim metodama ‟motiviraleˮ na preseljavanje u gradske sredine. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina dogodio se novi val iseljavanja, ovaj put u Njemačku. Neki su se ‟gastarbajteriˮ vratili u Gorski kotar, ali su mnogi ostali u Njemačkoj gdje su životni uvjeti bili daleko bolji i koju su njihova djeca doživljavala svojom domovinom.

Već se osamdesetih godina 20. st. vidjelo da Gorski kotar održavaju još samo drvna industrija i željeznica. A svaka dosadašnja vlast, poslije Zrinskih, ponašala se prema ovome kraju kao maćeha, a ne kao majka – otimala je od njega, a ništa mu nije davala.

Svi smo se nadali boljim danima u novom, 21. stoljeću. Ali, nakon posljednje krize koja je znatno smanjila željeznički promet i gotovo zatrla drvnu industriju, stigla je još i epidemija COVID-19 koja je sasjekla ionako slabašan turizam. Radnih mjesta nema, mladih nema, kraj umire...

I gdje smo sada? Za desetak, najkasnije dvadesetak godina, Gorski će kotar izgubiti svo svoje stanovništvo. I sva muka naših djedova, koji su se trudili iz njega učiniti kraj po mjeri čovjeka, postat će uzaludna.

Gorko je danas usporediti rezultate popisa iz 1911. s najnovijim iz 2021. godine, baš gorko. Šest od 14 u Spomenici navedenih sela danas je potpuno napušteno, a u preostalima je trajno nastanjeno ukupno 37 stanovnika, svi starije životne dobi. Što bi na to rekao dobri učitelj Gjuraković? I što da mi kažemo na ovu goransku demografsku tragediju?

Pretužno je što se zbiva u jednom tako lijepom kraju punom turističkih potencijala kojega nitko ne voli i koji nikome ne treba. Ah, oprostite, pogriješila sam, Vi volite Gorski kotar? Zaista ga volite? Pa to je baš lijepo! A što ste učinili da mu pomognete???