Goransko božićno drvce

Ukrašavanje božićnog drvca ima dugačku pretpovijest jer tradicija ukrašavanja različitih stabala seže još u pogansko doba. Najpoznatija legenda kazuje da je reformator Martin Luther prvi u kuću donio mladu jelu i okitio je za praznik Kristova rođenja. Taj se običaj brzo ukorijenio na sjeveru Europe odakle se raširio cijelim svijetom. 

A kako je to pred stotinjak godina izgledalo u Gorskom kotaru? Ponajprije bi domaćin otišao dan-dva prije Badnjaka odsjeći lijepo drvce i donijeti ga kući. Moj je djed, primjerice, redovno obilazio i čistio naše njive, šume i sjenokoše pa je mogao na vrijeme odabrati stabalce koje mu se svidjelo.

Jela nije bila velika jer trebala je stajati na stolu, za tu priliku prekrivenim najljepšim stolnjakom. Obično se božićno drvce postavljalo u pokrajnju sobu, gdje se nije ložilo, da bi moglo duže potrajati, ali sjećam se da je kod nas znalo biti i u kuhinji, koja je bila vrlo velika. Na Badnjak drvce bi se okitilo u krugu obitelji, uglavnom su to radila veća djeca, a manja su im pomagala. To se zvalo kinjčenje jablance i bilo je, već samo po sebi, vrhunski doživljaj...

Početkom 20. st. ukrasi za drvce uglavnom su se pripremali kod kuće. S jeseni sačuvale bi se lijepe crveno-žute jabuke, postojale su i voćne sorte pogodne za to, pa bi se njima okitilo drvce. Ako jabučica nije imala peteljku za koju bi se vezao konac, u nju se, na mjestu peteljke, zabio malen drveni klin, tzv. štikica. Budući da su jabuke ipak bile teške, one su se stavljale uz stablo, a na vanjski dio grana vješali su se posebni suhi kolačići koje bi majka ispekla uoči Badnjaka. Za rezanje tijesta koristile bi se posebne modlice u obliku kruga, zvjezdice, polumjeseca, zvona, ovčice, križa, ribice, lutkice, konjića... Svaki bi kolačić prije pečenja majka probušila iglom da se poslije može provući konac. Djeca nisu jela te kolačiće jer su, nakon pečenja, bili tvrdi kao kamen i tako bi svi završili na božićnoj jeli. Osim njih stavljali su se i suhi orasi obojani u zlatnu ili srebrnu boju. U trgovini su se mogle kupiti i posebne štipaljke koje su se stavljale na kraj grane. Na vrhu štipaljke bila je malešna „košarica“ za svjećicu. A i svjećice su bile različitih boja.

Kupovali su se i tzv. svileni bomboni kakve danas izrađuju još samo rijetki medičari. Bili su to tvrdi šećerni bomboni u obliku malih, duguljastih kvadara, omotani u mliječno bijeli papir s resicama, a preko sredine još i u foliju srebrne, zlatne, zelene, plave, crvene ili žute boje. U siromašnim obiteljima majka bi čitave godine skupljala različite „zlatne“ papiriće od bombona, a onda bi na Badnjak njima omotala komadiće repe i objesila ih na bor – da se barem vidi. I da nitko ne zna kako oni nemaju novaca za bombone...

Povrh svega stavljala se još i tzv. vilina kosa ili vata koja je drvcu davala zasniježen izgled. Tek početkom sedamdesetih godina 20. st. u Gorski kotar stigle su električne lampice za bor kakve danas poznajemo.

Na vrh jele dolazila bi ili božićna zvijezda ili posebno raskošno izrađena staklena kuglica sa šiljkom na vrhu, zvana jednostavno vrh. Te su kuglice bile skupe i rijetko ih se moglo nabaviti pa smo ih posebno pažljivo čuvali u kutijama obloženim vatom. Obitelji su uglavnom imale i deset – dvadeset staklenih kuglica, rijetko koja više, a među njima najljepša je bila ptičica s dugačkim repom od strune. Mi smo imali i papirnate ukrase, primjerice janješce od malo tvrđeg posrebrenog kartona. Pod bor stavljale su se jaslice, uglavnom izrađene od vješto oslikanog debljeg papira koji se otvarao „na harmoniku“ pa bi likovi izgledali trodimenzionalno. Naravno, kraj jaslica bi sa svake strane bio tanjurić božićne pšenice...

Sam je Badnjak bio, sjeća se moja osamdesetsedmogodišnja mama, doživljaj za pamćenje. Toga bi dana mama ispekla orehnjaču, a nakon toga povela bi djecu na misu polnoćku. Bila je to prekrasna, pjevana misa u svečano okićenoj župnoj crkvi. Vani je obično bila vedra, hladna noć i mama se sjeća škripanja svoje obuće, tzv. goranskih čampi, dok bi se snježnom prtinom vraćala kući...

Djecu bi dočekala zagrijana kuća i miris toplih domaćih kobasica, koje bi otac skuhao. Jele su se s ukiseljenom salatom i bijelim kruhom, koji se pekao samo za blagdane. Nakon jela svako bi dijete dobilo komad orehnjače. Budući da se u poraću živjelo vrlo siromašno, ovo je bio vrhunac raskoši. Potom bi se obitelj okupila oko jele gdje bi roditelji pažljivo zapalili svjećice, otac bi svirao na bisernici, a svi zajedno pjevali bi božićne pjesme. Na kraju bi oprezno pogasili sve svjećice (goranske drvene kuće bile su podložne požarima) i otišli na spavanje. To je bio jedan od rijetkih dana kad su djeca mogla ostati u postelji koliko su htjela jer se na Božić nije radilo. Ujutro bi na Božić dolazili čestitari, potom je bio svečani ručak, a nakon njega opet pjesma oko jele.

Sjećanje na te davne dane i danas grije moju mamu, kao i mene moji Božići u Kutima, iako je darova bilo malo jer nije bilo novaca za rasipanje. No i sam je Božić, tako lijep u svome zajedništvu i ljubavi, bio naš najveći dar, kakav danas ni najbogatija djeca nemaju...