Kardinal Cupich: sinodalnost, „ples“ Crkve protiv „tiranije sadašnjosti“
U promišljanju koje je ponudio vatikanskim medijima, kardinal, nadbiskup Chicaga, Blase Joseph Cupich, gost ovogodišnjih Mediteranskih teoloških susreta u Lovranu/Rijeci, podsjeća na prirodu kola, hrvatskog folklornog plesa koji je plesao u mladosti, te ga predstavlja kao nadahnuće za hod crkvene zajednice. Crkva je pozvana prijeći „od pojedinačne izvedbe do zajedničkog sklada“, osluškujući „božansku melodiju“ koja prethodi svakom pokretu i djelovanju, uvijek svjesna prostora i vremena u kojima se nalazi.
"Kolo", ples u krugu
Tekst započinje osobnim sjećanjem u kojem kardinal objašnjava da njegovo upoznavanje s plesom nije bilo povezano s američkom kulturom pedesetih godina i prvim valom rock and rolla, odnosno neformalnim plesnim okupljanjima poznatim kao sock hop. Umjesto toga, plesati je naučio uz hrvatsku folklornu glazbu zajedno sa svojim vršnjacima iz župe, srijedom navečer.
Posebno je plesao kolo, čije ime znači „krug“, zbog načina na koji se izvodi. Plesači se drže za ruke ili oko struka te, često uz sinkopirane korake, tvore zakrivljenu liniju ili lanac. Kolo je bilo sredstvo druženja, mjesto susreta na kojem su se muškarci i žene upoznavali.
Isto se može reći i za sinodalni put kojim je krenula Crkva. Sama riječ sinodalnost u svojoj biti znači „hoditi zajedno“, pozivajući cijelu zajednicu da preuzme odgovornost za zajednički put, osluškujući Duha Svetoga i jedni druge.
Od slušanja do djelovanja
U plesu, primjećuje Cupich, „pokret nikada ne započinje u praznini; započinje glazbom“. Najprije nastupa tišina. Svaki plesač u sebi usvaja ritam i ugođaj skladbe kako bi svi djelovali na istoj „frekvenciji“.
Tako djeluje i sinodalnost: ne započinje govorima ni donošenjem odluka, nego dubokim slušanjem, osobito onih koji su na društvenim rubovima. Jer, „kao što se plesač koji ne sluša glazbu odvaja od skupine, tako i članovi zajednice koji ne slušaju prestaju djelovati sinodalno“.
Svaka koreografija zahtijeva različite uloge, ali pokret ostaje zajednički. U plesu voditi ne znači „vladati“, nego „stvoriti siguran prostor u kojem drugi mogu zasjati.“ Na isti način i crkvena hijerarhija usklađuje različite karizme, ne brišući njihove posebnosti, nego ih međusobno ispreplićući. Kao i u plesu, njezina ljepota proizlazi iz činjenice da služi pokretu svakoga plesača kako bi cjelokupna izvedba mogla uspjeti.
Ne gaziti jedni drugima po nogama – biti svjestan prostora i vremena
Svaki ples obilježavaju i kreativnost te sposobnost prilagodbe. Plesači moraju nadvladati silu težu podižući stopala, prilagoditi se težini i zamahu partnera te se znati prilagoditi „kada dođe do pogrešnog koraka“. Izlazi se na pozornicu, nastavlja kardinal, ali ishod nije unaprijed poznat. Ništa nije unaprijed određeno, baš kao ni u dijalogu Crkve, koji može naići na napetosti i neslaganja. No, oni ne smiju dovesti do toga da „napustimo pozornicu“, nego nas trebaju potaknuti da nesuglasice iskoristimo kako bismo se „okrenuli, prilagodili i pronašli novi način zajedničkog napredovanja“, ne gazeći jedni drugima po nogama.
Kako bi se izbjegli pogrešni koraci, potrebno je biti svjestan i prostora na pozornici. Na njoj mora biti mjesta za sve, kako nitko ne bi završio iza kulisa, udario u orkestar i ostao „u tami, gdje pokret gubi svoj oblik i svoje značenje“. Na isti je način Crkva pozvana „proširiti svoj šator“, što zahtijeva da oni koji su navikli biti u središtu učine korak unatrag kako bi svi mogli ići istim korakom.
U konačnici, prema kardinalu, Crkva mora biti svjesna plesača današnjice, ali „jednako tako pozorna i na povijesni plesni podij pod svojim nogama“.
Plesati slijedeći tragove prošlosti
Stvoriti prostor znači prepoznati i njegove granice. „Nosivi stupovi i određene arhitektonske granice oblikovali su drugi“, a prethodni su ih naraštaji umjetnika izravnali i usavršili. Ta svijest ne ograničava kreativnost, nego predstavlja uvjet koji vrijedi i za sinodalnost: ona „nastavlja dijalog ne samo sa suvremenicima, nego i sa živima, mrtvima i onima koji se tek trebaju roditi“.
Takav pristup Cupich naziva „dijakronijskim“, jer nije podložan „tiraniji sadašnjosti“. Stoga crkvena zajednica treba osigurati da glasovi svetaca, crkvenih otaca i majki imaju udjela u današnjem razlučivanju, kako se mjesna zajednica ne bi prepustila „prolaznim kulturnim trendovima koji razaraju povijesno jedinstvo“.
„Kada suvremena sinodalna zajednica poštuje granice plesnog podija koji su pripremili i koristili drugi“, piše kardinal, „prestaje uzalud trošiti energiju pokušavajući srušiti zidove kazališta. Umjesto toga, otkriva golemu slobodu unutar tih granica, pronalazeći nove, kreativne i pastoralne načine da bezvremenske istine izrazi suvremenom svijetu.“
Izvedba koja nije improvizacija
Tako se otkriva nužna napetost između „sinkronijske“ i „dijakronijske“ dimenzije, kako se ne bi palo u napast promatrati sinodalnost kao „vježbu u kojoj se pravila ispisuju iznova“, poput plesnog ansambla koji bi želio „proširiti plesni podij po vlastitoj želji ili ga potpuno napustiti“.
Crkva se kreće „na plesnom podiju“, unutar granica koje su postavljene „Svetim pismom, dogmama i povijesnim saborima“. Te granice nisu „ograničavajući kavez“, nego „stabilni okviri koji našim današnjim pokretima daju kontekst, sigurnost i vjerodostojnost“.
U konačnici, prema kardinalu, Crkva mora biti svjesna plesača današnjice, ali „jednako tako pozorna i na povijesni plesni podij pod svojim nogama“. Na taj način sinodalni hod prestaje biti „užurbana i izolirana improvizacija“ te postaje dio „velike, neprekinute izvedbe“ u kojoj „koraci prošlosti usmjeravaju pokrete sadašnjosti“.
Podsjećamo, kardinal Cupich će zajedno s kardinalom Ladislavom Nemetom u utorak 14. srpnja sudjelovati na tribini u Nadbiskupskom domu s početkom u 20.00.
(Tekst je napisan na temelju članka Edoarda Garibaldija koji je 7. srpnja 2026. objavio Vatican news na raznim jezicima http://www.vaticannews.cn/it/vaticano/news/2026-07/cardinale-cupich-riflessione-sinodalita-ballo.html.)
