Graditelj bolida Franjo Kuretić

Franjina priča počinje generaciju ranije, s njegovim ocem, koji se također zvao Franjo Kuretić, a rođen je u selu Razdrto, općina Brod Moravice u Gorskom kotaru, koji je već 1902. spas od neimaštine potražio u SAD-u i tu oženio Apoloniju, također imigranticu, s kojom je imao četvoro djece. Najstarijem su sinu nadjenuli očevo ime (u matičnim knjigama piše Frank Peter Kuretic), ali ga on, još vrlo mlad, radi lakšeg komuniciranja mijenja u Frank Kurtis. Rođen je 25. siječnja 1908. u mjestu Crested Butte, Colorado.

Otac Franjo nije namjeravao zauvijek ostati u Americi pa je djecu učio hrvatskom jeziku. Konačno se 1913. s obitelji vratio u Razdrto. Međutim, užas Prvog svjetskog rata nagnao ga je da ponovo imigrira u SAD, ovaj put zauvijek. Godine 1920. obitelj se seli u Kaliforniju.

Otac je zahtijevao da sin također izuči kovački zanat, što je Kurtisu bio temelj budućeg rada u automobilskoj industriji. Zarana se zainteresirao za automobile te je već u 14. godini napustio školu i  zaposlio se kao šegrt u radionici Dona Leeja, koji je preuređivao automobile holivudskih zvijezda. Mladi Frank radi uz najbolje dizajnere i pohađa večernju školu. Već u to doba, s mlađom braćom Andyjem i Billom, radi prvi automobil na bazi Forda T.

U svijet dizajna ušao je uz Harveya Earla, koji je kasnije u General Motorsu otvorio prvi dizajnerski odjel na svijetu uopće. Kurtis je poslije prešao k Howardu Dutchu Darrinu i početkom tridesetih godina 20. st. počeo konstruirati male trkaće automobile. Računa se da je izgradio oko 500 vozila i prodao još oko 600 tzv. kitova iz kojih su ih naručitelji sami sklapali. Tijekom Drugog svjetskog rata vodio je tvornicu alata u Burbanku, koja je radila za potrebe američke vojske.

Proslavio se kao konstruktor natjecateljskih automobila (bolida) u koje je ugradio mnoge inovacije koristeći potpuno nove materijale. Godine 1949. proizveo je novi sportski model koji je mogao razviti brzinu do 230 km/h. Njegove su automobile u Indianapolisu, ravnopravno s Allardima i Ferarijima, vozili i u njima pobjeđivali ponajbolji onodobni vozači. Na utrkama na Indyju sudjelovalo je do 1965. više od 120 njegovih bolida, a 1953. njegovi su bolidi osvojili prvih sedam mjesta na utrci.

Posjedovao je tvornice Kurtis Kraft Car Company, zatim Kurtis Sports Car Inc. te Frank Kurtis Company, koje su uspješno poslovale od 1938. do 1956. Kurtis je uveo i moderan način reklamiranja automobila, ali nije štitio svoj dizajn te su konkurentske tvornice preotele mnoga njegova rješenja. Nedostatak smisla za posao bio je razlog što Kurtisova financijska dobit nije bila razmjerna njegovu talentu.

Osim za potrebe utrka, Kurtis je nakon Drugog svjetskog rata redizajnirao i automobile ondašnjega jet-seta. Tipske je limuzine maštovitim dodatcima tzv. „agresivna dizajna” pretvarao u unikatna prestižna vozila visoke estetike, po čemu je bio poznat u filmskom svijetu. Stoga se smatra dizajnerom ne samo trkaćih nego i sportskih automobila. U Kurtisovoj je tvornici zaposlenik Art Ingels 1956. napravio i prvi svjetski go-kart automobil, koji je široko prihvaćen i na njemu je izrastao novi sport – karting.

Iako je 1961. napravio svoj zadnji automobil, Kurtis se smatra najznačajnijim američkim konstruktorom trkaćih automobila i jednim od najboljih graditelja trkaćih automobila svih vremena, što su mu Amerikanci priznali uvrstivši ga u nekoliko „kuća slavnih”. Zanimljivo je da je bio prvi nevozač u njima. Sačuvana Kurtisova vozila i danas su u voznom stanju pa sudjeluju u trkama oldtimera, a svojim elegantnim dizajnom privlače kolekcionare koji su za njih spremni platiti nevjerojatne cijene.

Kurtis se dvaput ženio. Prva supruga Arlene Miller bila je rođena 1907., s kojom se vjenčao 26. srpnja 1928., a preminula je 1965. S njom je imao dvoje djece: sina Arlena (r. 1933.) i kćer Ellonu (r. 1944.). Godine 1967. oženio je dugogodišnju prijateljicu Edith Clemons s kojom nije imao djece.

Kurtis se rano povukao u mirovinu. Unatoč tome, njegovi su bolidi dominirali na utrkama sve do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća. Kurtisov sin Arlen nastavio se baviti automobilizmom (restauracija, replike), kasnije gliserima (karoserije od fiberglasa), a radio je i za NASA-u. Njegova tvrtka i danas djeluje, a vodi je njegov unuk Charles Kurtis.

Kurtis je u starosti živio u Parkeru, Arizona, a umro je 17. siječnja 1987. u Glendaleu, Kalifornija, te je sahranjen na groblju Forrest Lawn Memorial Park u mjestu Hollywood Hills, Kalifornija.

Nije poznato je li u odrasloj dobi ikad posjetio Gorski kotar, gdje su njegovi uspjesi ostali gotovo nepoznati. Tek se u novije vrijeme hrvatski ljubitelji automobilizma i starih automobila počinju baviti njegovim životom i nevjerojatnim postignućima u automobilskoj industriji i auto trkama. U sjećanje na njega 2017. pokrenut je i Memorijalni auto-moto rally „Frank Kurtis“ u organizaciji Etno udruge „Turanj“ iz Brod Moravica i Oldtimer kluba „Delnice 1995.“.