Groblje Trsat – suživot živih s mrtvima u oazi mira

Groblje na Trsatu, osnovano na samom početku prošlog stoljeća na briješku trsačkega brega i prilično daleko od središta budućega grada Sušaka, sada je stisnuto među visokim katnicama i živahnim gradskim prometnicama. 

Kao u nekim srednjovjekovnim gradovima, poput Mošćenica, gdje su počivališta preminulih blisko okružena kućama i živim stvorovima, tako se i trsatsko groblje vremenom stopilo s rastućim naseljem. Dodiruje ga školsko igralište te pogledi s balkona dok se prostire oprana roba, ili kuha ručak u nekoj od kuhinja novih zgrada što su nikle u doba kad je Rijeka krenula u gospodarski uspon i već bila sjedinjena sa Sušakom. Na kamene nadgrobne ploče kroz prozor iz svoje sobice, udaljen tek nekoliko metara od groblja, može načas skrenuti pogled učenik, ili student pomalo umoran od rješavanja matematičkih jednadžbi. Suživot živih s mrtvima. 

Šetnja trsatskim grobljem svojevrsno je čitanje gradske povijesti. Nju su u svojim djelima rasvjetljavali znanstvenici i povjesničari Vjekoslav Bratulić, Danilo Klen i Lujo Margetić, a perom na zanimljiv način opisivali novinari Nikola Polić, Josip Linić (stariji), Kazimir Vidas, Smiljana Rendić-Berith, Mladen Balen, Valerio Zappia, Silvio Kosijer, Aleksej Ternovec... 

Trsatsko groblje uronjeno je u zelenilo, a velike zasluge za to ima parkovni arhitekt Josip Kuflanek, sahranjen na Trsatu. Na Sušak se doselio iz Češke dvadesetih godina prošlog stoljeća. Kršni kraj koji je zatekao, Kuflanek je ozelenio, uredivši u gradu brojne parkove, ali i groblja na Trsatu i Kozali pretvorivši ih u zelene oaze mira i ljepote.

Grobnice uglednih obitelji

Dlijetom su nadgrobne ploče na Trsatu klesali mahom domaći majstori – Rubeše, Širole ili Matkovići. Monumentalne grobnice obitelji Ružić i Cosulich autorska su djela kipara Ivana Rendića. Ružići su rodbinski bili povezani s Brlićima i Badovincima tako da na trsatskom groblju počiva i jedan od zagrebačkih gradonačelnika, Nikola Badovinac pl. Badovinski. Kad je osamdesetih godina 19. stoljeća Gjuri Ružiću starijem, industrijalcu, veleposjedniku i načelniku, tijekom velike epidemije kolere u Rijeci umrla prva supruga Barbara, ostavivši mu na skrb sedmero djece, on se ubrzo oženio Jelkom Badovinac, kćerkom Nikole Badovinca. Otuda jedan od zagrebačkih gradonačelnika na trsatskom groblju. Gjuro Ružić bio je među najbogatijim Sušačanima na prijelazu stoljeća te je mogao sebi i svojima sagraditi primjeren mauzolej, podignut 1904. godine. U mauzolej, oblikovan u secesijskom stilu, uklopljena je skulptura djevojke Credo (Vjera) u prirodnoj veličini. Prilikom postavljanja skulpture na grobnicu radnici su je pod težinom tereta ispustili iz ruku i znatno oštetili tako da je Rendić morao isklesati novi alegorijski prikaz djevojke koja grli veliki križ na svojim prsima. Pored Gjure Ružića starijeg u mauzoleju su među ostalim sahranjeni gradonačelnik Sušaka Gjuro Ružić mlađi, hrvatski ban dr. Viktor Ružić, kao i skrbnica obiteljske baštine Matilda Ružić.

Članovi obitelji Cosulich (Kozulić) s Pećina, kojoj je pripadala i službenica Božja Marija Krucifiksa Kozulić, bili su brodovlasnici, poduzetnici, kućevlasnici te istaknuti javni djelatnici, a počivaju u mauzoleju koji je oblikovao kipar Ivan Rendić 1914. godine. Kozulići su se početkom 19. stoljeća iz Malog Lošinja doselili na Sušak te stekli bogatstvo i ugled. Pridjevak de Pechine koristili su nakon što je car Franjo Josip I. odlikovao Kazimira Kozulića nasljednom plemićkom titulom (Cosulich de Pećine). 

Ivan Rendić na trsatskom je groblju oblikovao i kamenu grobnicu obitelji Haramija, dok je kamenorezac Rude Matković isklesao grobnice obitelji Frlan, Stošić i Hreljanović. Obitelj Stanka Mikuličića počiva u reprezentativnoj kamenoj grobnici što ju je načinio klesar Ivan Rubeša. Dojmljiv je i mauzolej Volarić – Marač. Sve su navedene grobnice pod režimom zaštite prve kategorije. 

Počivalište mnogih istaknutih stvaralaca

Nekoliko grobnica oblikovao je kipar Vinko Matković, autor spomenika otkrivenog na desetu obljetnicu oslobođenja ujedinjenih gradova Sušaka i Rijeke. Mjesto na Delti za ovaj najveći spomenik u gradu odabrali su arhitekti Zdenko Sila i Zdenko Kolacio. Sila i Matković također počivaju na trsatskom groblju kao i drugi istaknuti umjetnici i(li) kulturni djelatnici, poput opernog pjevača Aleksandra Kolacija, skladatelja i pjesnika Marija Kinela, čakavskog barda i sveučilišnog profesora Zorana Kompanjeta, skladatelja Karela Kukle, čakavskog pjesnika i novinara Ljube Pavešića – Jumba, slikarice Božene Vilhar, glumca i intendanta riječkog kazališta Đure Rošića.

Franjo Kresnik bio je liječnik opće prakse, ali i graditelj violina. Pored liječničkog poziva Kresnik se strastveno bavio glazbom te je više od četiri desetljeća proučavao starotalijansko umijeće građenja instrumenata. Studirajući umijeća izrade violina glasovitih cremonskih majstora Amatija, Guarnerija i Stradivarija, on je načinio više od 50 violina od kojih se osam čuva u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja u Rijeci. Violine koje je izrađivao cijenjene su diljem svijeta. Napisao je i nekoliko zapaženih rasprava te studija o gradnji gudačkih instrumenata.

Osim Kresnika, „čovjeka koji čita violine”, kako su ga zvali suvremenici, na trsatskom groblju sahranjeni su istaknuti stomatolozi Niko Gjivović – Johnson i Živko Bolf te liječnici specijalisti Berislav Borčić (stariji), Janko Komljenović, Slobodan Ćuk te Zdravko Kučić, čije ime nosi klinička bolnica na Sušaku. Spomenik dr. Kučiću projektirao je Igor Emili. Novinski kroničari zabilježili su da je Zdravka Kučića, istaknutog liječnika i društveno-političkog radnika, na vječni počinak ispratilo oko 20 tisuća ljudi uz najviše državne počasti. 

Izabrana sportska vrsta na Nebeskim poljanama

Na Trsatu počiva plejada istaknutih javnih djelatnika, profesora, liječnika, znanstvenika, ljudi svih zanimanja, koji su ostavili za sobom djela vrijedna divljenja. Sudeći prema grobnim natpisima uvaženih pokojnika, mogla bi se bez problema sastaviti reprezentacija sportaša na Nebeskim poljanama. U toj bi izbranoj vrsti istaknuto mjesto zauzeo Zdravko Ćiro Kovačić, legendarni vaterpolist sušačke Victorije i riječkog Primorja, član Kuće slavnih vodenih sportova te osvajač dviju srebrnih olimpijskih medalja iz Helsinkija 1952. i Melbournea 1956. godine. Dr. Pavešić, istaknuti ginekolog, sveučilišni profesor i rektor Riječkog sveučilišta, zajedno s Ćirom Kovačićem i Igorom Koprivnikarom, bio je član slavnog vaterpolskog trija Sportskog društva Primorja više od pola stoljeća. Velikan riječkog sporta Igor Koprivnikar potaknuo je gradnju bazena na Kantridi, sportski kompleks kojim se Rijeka ponosi. 

Toj bi se trojici mogla pridružiti braća Boris i Vlado Polić, koji su kao članovi sušačke Victorije bili prvaci jugoslavenske kraljevine. Jedan od najboljih hrvatskih jedriličara Simo Nikolić također je sahranjen na Trsatu, kao i legendarni riječki nogometni prvotimac i reprezentativac Petar Pero Radaković za koga neki kažu da je najbolji igrač svih vremena ligaša s Kantride. Među plejadom sportašica i sportaša svoj vječni mir pronašla je i padobranka, reprezentativka Jasna Krebelj.