Iskustvo Duhova i Kula babilonska

Pripovijesti o Babilonskoj kuli u starozavjetnoj knjizi Postanka i o događaju Duhova u novozavjetnim Djelima apostolskim obje progovaraju o različitosti jezika kao fenomenu koji karakterizira čovječanstvo na zemlji. U početku, čitamo u Post 11, sva je zemlja imala jedan jezik, ali ga je Bog pobrkao te se ljudi više nisu razumjeli i raspršili su se. U Dj 2 čitamo pak kako su Isusovi učenici, puni Duha Svetoga, počeli govoriti drugim jezicima te su ih pripadnici različitih naroda mogli razumjeti. Uočavamo tako da su u fokusu ovih pripovijesti nerazumijevanje koje nastaje na početku povijesti, i razumijevanje koje nastaje na početku Crkve. Prvo uzrokuje dijeljenje, a drugo omogućuje ponovno sjedinjenje. Međutim, jedinstvo i zajedništvo koje smo kao kršćani pozvani živjeti trajni su izazov. Tako Dokument za kontinentalnu etapu Sinode, „Raširi prostor svoga šatora“ (Iz 54,2), napominje da smo i danas u Crkvi suočeni s kušnjom da različitosti doživljavamo kao izvor podjele i rascjepkanosti, ali „to je iskustvo Babilona, a ne Duhova“ (br. 30). Stoga, dok i ove godine slavimo blagdan Duhova, valja nam se upitati: živimo li iskustvo Duhova, ili pak živimo iskustvo Babilona?

Pogledamo li pripovijest o Babilonskoj kuli, vidimo da je temeljna želja njezinih graditelja podignuti grad i toranj s vrhom do neba te pribaviti sebi ime, kako se ne bi razasuli po svoj zemlji. Želja im je ostati zajedno na istom mjestu, ujedinjeni istim jezikom i istim riječima. No Bog osujećuje taj projekt. Uglavnom se smatra da je to zato što kreću graditi toranj „s vrhom do neba“, želeći na taj način prevladati vlastitu stvorenjsku ograničenost i domoći se sfere rezervirane za Boga. No sagledamo li pripovijest u cjelini uočavamo da im nije toliko stalo silom probiti put u nebo, već stisnuti se jedni uz druge ovdje na zemlji, kako se ne bi raspršili.

Što ne valja s tom željom? Po sebi, želja za zajedništvom i pripadanjem prirodna je ljudska želja. No zajedništvo koje babilonski graditelji žele zajedništvo je samo onih „istog jezika“ i „istih riječi“, odnosno zajedništvo istomišljenika. Nadalje, to je zajedništvo koje se okružuje gradskim zidinama i podiže obrambeni toranj tako visok da mu vrh dotiče nebo. Žele se, dakle, izolirati od svijeta, kojega očito doživljavaju kao prijetnju i opasnost: raspršiti se po svijetu nešto je što po svaku cijenu žele izbjeći. I naposljetku, žele sami sebi „pribaviti ime“, dok je prema Bibliji Bog onaj koji nekome pribavlja i uzveličava ime. No njima su puna usta samih sebe: „hajde da sebi podignemo grad... pribavimo sebi ime“ (Post 11,4). Nije ih briga za nikoga doli za njih same – ni za svijet, ni za Boga – idu isključivo za osobnim uspjehom i dobrobiti.

Bog remeti njihove planove jer je upravo raspršenost po svem svijetu – kojom pripovijest završava, a koju ljudi žele izbjeći – ono što Bog želi za čovječanstvo. Prilikom stvaranja svijeta, i opet nakon potopa, Bog zapovijeda ljudima da se plode i množe i da napune zemlju. Već u Postanku 10 čitamo kako Noini potomci nastanjuju zemlju i dijele se po različitim područjima i jezicima. Ondje je to prikazano kao prirodan proces, kao nešto što prirodno slijedi iz izvršavanja spomenutih Božjih zapovijedi. Pripovijest o Babilonskoj kuli, u Postanku 11, tematizira pak ljudski otpor prema raspršenosti, a time i prema različitosti te traženje jedinstva putem uniformnosti. Babilonski graditelji nastoje doskočiti raspršenosti izgradnjom „kule jedinstva“ pod geslom: „isti jezik“, „iste riječi“. No, povijest nam je u više navrata pokazala da je jedinstvo koje se nastoji ostvariti potiskivanjem i ništenjem različitosti nasilno i prisilno jedinstvo koje ne može opstati već se, poput Babilonske kule, nužno urušava. Stoga brkajući jezik Bog čovjeka ne kažnjava, već ga zapravo spašava od njega samoga: otvara prostor za različitost, za slobodu, za proročku kritiku.

Odakle pak otpor prema različitosti i raspršenosti? Iz potrebe za identitetom, pripadanjem i prihvaćenošću što se najlakše ostvaruje u zajednici istoga jezika, istih običaja, istog mentaliteta, u grupama istomišljenika. A onda i iz straha prema drugom i drugačijem, prema novom i nepoznatom, iz straha od slobode, od promjena, od napuštanja vlastitog malenog svijeta u kojem se osjećamo ugodno i sigurno. U konačnici iz činjenice da je živjeti različitost – bez napetosti i sukoba – izazov s kojim se i danas teško nosimo. Babilonski graditelji tom izazovu nisu bili dorasli. Istoga časa kada je Bog pobrkao njihov jezik raspršili su se: ne zato jer su progovorili različitim jezicima, već zato što su u mnoštvu jezika vidjeli prepreku međusobnom razumijevanju te se nisu ni pokušali ni potrudili razumijeti.

Iskustvo Duhova, koje stoji nasuprot iskustvu Babilona, otkriva da je jedini odgovor na izazove raspršenosti i različitosti njihovo prihvaćanje, a ne njihovo onemogućivanje. No jedinstvo koje ne niječe različitosti, već ih potvrđuje, nije moguće ostvariti bez Boga. Božji je Duh onaj koji različite udove ujedinjuje u jedno Kristovo Tijelo i ljubav Božja, razlivena u srcima našim po Duhu koji nam je dan, jedina omogućuje da se istinski slušamo i čujemo, a onda i razumijemo, te da se ono što se nije dogodilo u Babilonu (Post 11,7), dogodi u Jeruzalemu (Dj 2,6.8). Ljubav je jedina snaga koja ujedinjuje ne poništavajući razlike.

Na blagdan Duhova, prevažno je sjetiti se da Crkvu utemeljuje iskustvo jedinstva u različitosti i da smo to pozvani živjeti. Jer i danas postoji napast da umjesto Crkve gradimo Babilonsku kulu – zatvarajući se u krug istomišljenika i utvrdu protiv svijeta, dok Krist traži da budemo spasenje do nakraj svijeta. I pogledamo li naše ophođenje jednih prema drugima – posebno na društvenim mrežama gdje ne manjka izljeva nesnošljivosti i govora mržnje – čini se da zapravo živimo iskustvo nerazumijevanja, namjesto iskustva dijaloga. Doista, ne otvorimo li se Božjem Duhu i ne potrudimo li se oko međusobnog slušanja, uvažavanja i razumijevanja, po čemu ćemo se razlikovati od babilonskih graditelja?