Ispit savjesti

Dan uoči početka Drugog zasjedanja Sinode o sinodalnosti papa Franjo je u bazilici sv. Petra predvodio pokorničko bdijenje tijekom kojega je tražio oprost za grijehe Crkve. Sedam kardinala pročitalo je traženje oprosta za grijehe koje su naveli: „Molimo oprost, srameći se… za seksualno zlostavljanje, zloporabu moći, zloporabu savjesti; za rat, kolonijalizam i iskorištavanje, za ravnodušnost prema migrantima; za nepriznavanje dostojanstva svakog ljudskog života; zbog toga što su žene bez glasa i podčinjene ili iskorištavanje, osobito u posvećenom životu; za napuštanje zatvorenika i za smrtnu kaznu; za nadu ukradenu mladim ljudima i za doktrinu koja se rabi kao kamen za nehumana postupanja; zato što smo podlegli mamcu taštine; za vlast pretvorenu u moć“, stoji u tekstu kojeg prenosi IKA.

Papin je popis grijeha Crkve iskren i bolno precizan. Za mnoge je vjernike bio poziv na razmišljanje i ispit savjesti. No, kod nekih je izazivao i neodobravanje, a posebno se to odnosi na grijeh kada se „doktrina rabi kao kamen za nehumana postupanja“. Neki su čak tvrdili da je taj grijeh u sebi kontradiktoran, čak besmislen.

Neodobravanje nije nimalo čudno, jer priznati grijeh je teško, a prepoznati ga još je teže. Znamo da je temelj svake ispovijedi priznavanje grijeha, ali to je ujedno i najteži dio procesa. Traži od pokajnika duboko poniranje u sebe, preispitivanje svojih djela i otkrivanje onih koji se protive Bogu i čovjeku.

Ponekad je ipak teško prepoznati grijeh. Nemoguće ga je priznati ako ga nisi svjestan. Tu nam u pomoć pristupaju Božje zapovijedi, Zakonik kanonskog prava, Katekizam Katoličke Crkve i nauk Crkve. Oni nas mogu usmjeriti i ukazati nam da smo negdje pogriješili. Općenito svaka doktrina, nauk, putokaz je čovjeku kako djelovati, kako živjeti. Pa kako onda priznati da činiš nešto loše ako se pozivaš baš na taj nauk? Najteže je priznati grijeh ako misliš da si u pravu.

Papa Franjo tu zaista čini presedan, ali presedan koji ima uporište u Isusu Kristu. A on je jedini pravi temelj nauka Crkve, jedini uzor za život kršćana. U Kristovim riječima „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako, Sin Čovječji, gospodar je subote! (Marko 2, 27) i „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen“ (Ivan 8, 7), možemo prepoznati da niti jedan zakon nije iznad zakona ljubavi. Niti jedan zakon ne može biti uzrokom za činjenje nepravde, osuđivanje i odbacivanje. Niti jedan zakon ne smije stati na put ljubavi između Boga i čovjeka.

Papa nam, navodeći ove grijehe poručuje da čak i nauk Crkve, utemeljen na Isusovom nauku ljubavi, ako je pogrešno korišten može biti oruđe za činjenje grijeha. A Isus nas uči da ljubav prema Bogu nikada nije suprotstavljena ljubavi koju Bog ima prema čovjeku. Na koncu, izričito je objasnio koje su dvije najveće zapovijedi: Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed; druga je ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. (Mt 22, 36) Te zapovijedi ne dokidaju nego dopunjuju doktrinu, koja je sadržana u starozavjetnih Deset zapovijedi. (Usp. KKC 2054, 2055.) I otvaraju nam oči da vidimo kako ponekad i slijepo nasljedovanje doktrine može uroditi grijehom.