Nakon što smo prošle nedjelje (ponovno) čuli zapovijed ljubavi, očito je da ni Isus, ni Njegova Crkva od toga ne odustaju, sviđalo se to nama ili ne. Ali od tada je prošlo tjedan dana, a u samom tekstu skoro dva poglavlja. U današnjem odlomku još uvijek se nalazimo u kontekstu Posljednje Večere, ali točnije upravo na njenom vrhuncu, tj. u trenutku kada Isus moli. Kako čujemo ne moli se bilo kako, bilo kome ni bilo za koga, nego svome Ocu upućuje molitvu svoga srca za svoje učenike.
Jedna od najvažnijih značajki Ivanova Evanđelja jest izražavanje želje, potrebe, ali i problema vezanih za ono što traje, ili kako bi apostoli sami rekli za ono što „ostaje“. Što to i kako ostaje i ne samo da ostajući ne umire, nego čak ni ne dotrajava, niti trune niti propada, nego raste. Danas čujemo kako vrhunac priprave prije svoje misije – muke Isus moli, vapi, prosi, zapomaže da zajedništvo, koje proizlazi iz razmatranja Njegove riječi i nasljedovanja Njegova života „ostane“ i bude nešto životvorno među učenicima. Isus ne traži za svoje učenike ni zdravlja, ni duga života, ni da budu uspješni propovjednici, nego sačuvani u Očevu imenu, a to se očito ne može postići nekim znakom ili čudom, nego iskrenom molitvom.
Međutim, svaka molitva, pa i ova Isusova, jest izraz u neku ruku i njegove (dobrovoljne) slabosti. Isus moleći pokazuje da ne želi, ali i da ne može sam. On je to više puta sam i ranije posvjedočio, ali sada to doživljavamo „iz prve ruke“. Možda nam je na početku evanđelja izgledalo da On pretvara vodu u vino pucketanjem prstiju ili nekakvim svojim božanskim migom, sada nam se otkriva kakva je cijena svega toga i što stoji iza svega toga – Isusov vapaj Ocu.
Sve do ovog trenutka, mogli bismo reći, Isus je bio i više nego uspješan u onome što je činio i govorio. Slušali su ga hromi, slijepi, oni blizu, oni daleki, oluje, ribe, pa čak i vino, ali čujemo li i mi danas taj tako drevan i tako nov Isusov posvećujući molitveni vapaj?
