Iz povijesne riznice

Ivan Krstitelj Agatić predvodio vjersku obnovu

Goran Moravček
18.05.2023.

Bio je prvi biskup sjedinjene Senjske i Modruški ili Krbavske biskupije (1617.-1640.), dok je posljednji bio dr. Viktor Burić, riječko-senjski nadbiskup i metropolit (1969.-1974.).

Ivan Krstitelj Agatić predvodio vjersku obnovu » naslovna

Povijesni procesi u 17. stoljeću suštinski su utjecali na crkvenu, političku, ali i narodnosnu sliku Rijeke kroz druže razdoblje. Stoljeće je to velikih promjena, koje su potaknute na našem području protureformacijom te završetkom krvavog mletačko-austrijskog sukoba i protjerivanjem uskoka s Jadrana. Tridentska obnova počela je na našem području nakon završetka Uskočkog rata (1615-1617), a to se poklopilo i s biskupskim ustoličenjem Ivana Krstitelja Agatića. Povijesnu ulogu toga biskupa Riječanina prepoznale su aktualne gradske vlasti nazvavši njegovim imenom ulicu kod kule Lešnjak, neposredno uz crkvu Uznesenja Marijina.

Bio je prvi biskup sjedinjene Senjske i Modruški ili Krbavske biskupije (1617.-1640.), dok je posljednji bio dr. Viktor Burić, riječko-senjski nadbiskup i metropolit (1969.-1974.). Ivan Krstitelj Agatić (ponegdje Agafić ili Agalić), rođen je u Rijeci 1570. godine.

Iz riječkog augustinskog samostana, čiji je bio redovnik, odlazi na studij teologije u talijanski Urbino, ondje je 1597. godine i zaređen. Prior samostana sv. Jeronima u Rijeci bio je u više navrata (1604, 1609/1610, 1615). Doktorat iz teologije postigao je 1916., a 7. srpnja iduće godine papa Pavao V. imenovao ga je senjskim biskupom i administratorom Modruške biskupije, a kasnije i biskupom modruškim ili krbavskim.

Agatić je ozbiljno radio na provedbi odluka Tridentskog sabora (1545-1563), koje su bile moguće i širenjem pisane riječi. On 1620. godine saziva biskupijsku sinodu u Bribiru na kojoj je, među ostalim, odlučeno da se tiskaju liturgijske glagoljske knjige. Franji Glaviniću, koji je bio također nazočan u Bribiru, bilo povjereno da u Rijeci otvori glagoljsku tiskaru i objavljuje liturgijske knjige prilagođene duhu protureformacije.

Kako su slova bivše protestantske tiskare Ivana Ungnada (1493.-1564.) za Slavene u Urachu ležala neiskorištena u Grazu u Austriji, Glavinić je uz preporuku biskupa Agatića 1621. godine dobio dopuštenje od cara Ferdinanda II. (1619.-1637.) da štampariju smjesti u Rijeku, grad u kojem je glagoljske knjige nekoć tiskao i biskup Šimun Kožičić Benja (oko 1509.-1536.).

Tiskara u Rijeci nije međutim otvorena, jer su na zahtjev Rimske kurije glagoljska slova iz Uracha završila u Rimu. Glavinić je odbio onamo otići, jer, kako je objasnio, bio je spriječen obavljanjem dužnosti provincijala. U takvim okolnostima preporučio je Kongregaciji za širenje vjere franjevca Rafaela Levakovića za taj posao. Papa Urban VIII. (1623.-1644.) prihvatio je taj prijedlog, te je Levakovića imenovao “upraviteljem knjiga crkvenog jezika slovinskog”. Levaković nije bio znalac staroslavenskog jezika pa se morao obratiti za pomoć sjedinjenim rusinskim monasima, pa će tim putem ući tzv. ruska recenzija u hrvatske liturgijske knjige što kler u našim krajevima nije prihvaćao.

U gradu Svetoga Vida na desnoj obali Rječine unutar zidina živjelo je u 17. stoljeću blizu 3.000 žitelja. Rijeka je pod vlašću Habsburgovaca od 1465. godine, a u crkvenom pogledu bila je u sastavu Pulske biskupije. Biskup sa sjedištem u Puli bio je mletački podanik što je usložnjavalo crkveno-političko stanje u Rijeci, gradu pod austrijskim vladarom.

Mlečani i Austrijanci bili u ostali su u zavadi i nakon Uskočkoga rata te je biskupu onemogućavan posjet vjernicima na Kvarneru. Otuda u gradu Svetog vida i tolika prisutnost senjsko-modruškog biskupa Agatića, čija se biskupija protezala do istočne obale Riječine, a na zapadu je počinjala uprava pulskoga biskupa.

Ivan Krstitelj Agatić je stoga posredovao pri dolasku vjerskih obnovitelja, isusovaca, u Grad Svetoga Vida. Lovro Grizogon (Lorenzo Grisogogno), bio je prvi rektor isusovačkog Kolegija (1627.-1633). Došao je u kolovozu 1627. s tršćanskim rektorom Rampeliom nakon što se riječka Općina obvezala dati Družbi Isusovoj polovicu riječke desetine, vrt, Sokol kulu za nastavu, godišnje 200 forinti za uzdržavanje nastavnika te za bogoslužje kapelu sv. Roka. Biskup Agatić ustupio im je privremeno svoju kuću za stanovanje, koja se nalazila u blizini kapele sv. Barbare.

Na svečanoj misi, povodom otvaranja isusovačke Gimnazije 23. studenoga 1627. senjsko-modruški biskup je održao propovijed na "eziku preslavnoga naroda hrvatskoga", kako je jezik nazvao Rafael Levaković 1637. posvećujući glagoljske kanonske tablice 1637. godine upravo biskupu Agatiću.

I Lovro Grizogon je govorio hrvatskim jezikom te je nakon odlaska iz Rijeke bio rektor Ilirskoga, odnosno Hrvatskoga zavoda u Loretu kod Ancone (hrv. Jakin). Stekao je nadaleko glas kao sastavljač prve mariološke enciklopedije "Mundus Marianus" koja je objavljena u tri golema sveska (Beč, 1646.; Padova 1651.; Augsburg 1712.).

Tradicija riječkoga visokog školstva oslanja se na privilegij cara Ferdinanda II. izdan isusovcima 31. srpnja 1633. godine, kojim on odobrava polaznicima njihove gimnazije "iste one privilegije, slobode, povlastice i prednosti koje uživaju, zajedno i pojedinačno, članovi akademije odnosno našeg sveučilišta u Gracu, Beču i bilo kojem drugom europskom učilištu."

Zahvaljujući biskupu Agatiću u napušteni dominikanski samostan Sv. Nikole u Senju došli su augustinci, ali su se kratko zadržali te 1634. stižu pavlini, koji su ondje djelovali do ukinuća reda 1786. godine.

Ivan Krstitelj Agatić preminuo je u rodnome gradu 30. listopada 1640. Sahranjen je u bazilici Majke Milosti na Trsatu pred oltarom sv. Petra, što svjedoči o njegovom štovanju Trsatske Gospe, ali nam kazuje također o čvrstim vezama koje je uspostavio sa suvremenikom Franjom Glavinićem, obnoviteljem Svetišta i trsatskim povjesnikom. Glavinić je otklonio ponudu da poslije smrti Agatića bude njegovim nasljednikom na stolici senjsko-modruških biskupa te je tu dužnost preuzeo Petar Mariani (1642/4.-1665.), a nakon njega Ivan Smoljanović (1665.-1678.), koji su također posljednje počivalište našli ispred oltara sv. Petra u trsatskoj bazilici.

Iz rubrike: Iz povijesne riznice

Ivan Krstitelj Agatić predvodio vjersku obnovu » naslovna

Prije 120 godina položen temeljni kamen za kapucinsku crkvu Gospe Lurdske

Goran Moravček
13.02.2024.

Nakon što je pohodio Lourdes 1902. godine, fra Škrivanić je na Žabici potaknuo gradnju velike crkve Gospe Lurdske po uzoru na onu izgrađenu na mjestu ukazanja.