Jaz između onoga što traži Crkva i stanja onih koji traže sakramente

Budući da je sakrament krštenja vrata drugim sakramentima, svećenici obično krste dijete i bez obzira na bračni status roditelja (kojeg obično sada više i nema), te pripravom nastoje usmjeriti roditelje na povratak ili otkrivanje vjere, na uređenje bračnog stanja i na obveze odgoja u vjeri. Crkva, u svojem milosrđu, ne želi kažnjavati dijete zbog grijeha ili stanja roditelja. No to ne znači da tim osobama ne treba osvijestiti, prilikom priprave, da moraju poraditi na svom vjerskom stanju ili životu. Drugim riječima, pozvati ih na obraćenje i život u skladu s vjerom.

Suočena s ovim problemima Kongregacija za nauk vjere izdala je 20. listopada 1980. Uputu o krštenju male djece, gdje se navode dva načela. S jedne je strane krštenje nužno za spasenje, a s druge je strane važno da Crkva ima jamstvo kako će dijete biti i odgajano u vjeri krštenja, što znači da bez toga jamstva Crkva ne želi krstiti djecu. Dokument poteškoću rješava tako da svećenika poziva da – u slučaju nedostatne vjere roditelja – katehezom i pastoralnim pohodom prije krštenja u roditeljima pobudi vjeru pa da dijete primi krst koji je nužan za spasenje.

Nominalni vjernici, a praktični bezbožnici

Oni koji se smatraju vjernicima, a nemaju vjerske prakse, trebaju postati svjesni da svojim praktičnim bezboštvom obezvrjeđuju sakramente, vrijeđaju Boga i zloupotrebljavaju Crkvu. Sakramente se prima olako i sve više u smrtnom grijehu, što dovodi do masovna svetogrđa. Svećenici koji pak tako dijele sakramente, bez priprave i poziva na obraćenje, bez suočavanja ljudi s potrebom promjene, postaju sudionici istoga grijeha s onima koji traže sakrament kao uslugu ili običaj.  

To se onda svodi, iako neizravno, na trgovanje svetim koje ima svoje jednostavno ime – simonija. Iz toga slijedi profanacija sakramenata i same vjere te se stvara sablazan. Trebamo se ozbiljno zapitati ne urušava li takvo postupanje vjeru u Boga i Crkvu?

Falsificiranje liturgije

Poseban problem predstavlja falsificiranje liturgije pred Bogom i zajednicom gdje se roditelji svečano odriču đavla i sjaja njegova te ispovijedaju vjeru u trojstvenog Boga, a žive protivno tome ili ne poznaju vjeru. U Summuli Caietani Tome kardinala Cajetana izneseno je sljedeće načelo: „U sakramentalnim radnjama Crkve ne smije biti prisutna obmana, kao ni u sakramentima.“

Protivno tome načelu, sve se više događa da oni koji traže sakramente, lažu, i to svečano lažu, pred Bogom (coram Deo) i pred zajednicom – Crkvom (coram Ecclesiae). Svečano lažu da će dijete odgajati u vjeri. Već ih sljedeće nedjelje nema. Svečano lažu da će primanjem sakramenta sv. krizme biti aktivni članovi Crkve, da će živjeti za Boga i prema Božjim zapovijedima, a već sljedeće nedjelje tih osoba nema. Svečano lažu pred oltarom da traže Božju pomoć za život u braku, a onda ti ljudi nestanu. Boga se može izrugivati, ali Bog se ne da izrugivati – ne može to trajati dovijeka, a da se ne očituju plodovi. Plodovi su gorki, a to su prazne crkve i sakramenti koji se ne žive. Stoga treba porasti svijest o grijehu, da lažemo Bogu, i to početi ispovijedati.

Ne uči li nas događaj iz Djela apostolskih o Ananiji i Safiri da lažući Crkvi, lažemo Bogu? Prisjetimo se Sv. pisma: „Neki pak čovjek po imenu Ananija, zajedno sa svojom ženom Safirom, proda imanje pa u dogovoru sa ženom odvoji nešto od utrška, a samo jedan dio donese i postavi pred noge apostolima.  Petar mu reče: 'Ananija, zašto ti Sotona ispuni srce, te si slagao Duhu Svetomu i odvojio od utrška imanja? Da je ostalo neprodano, ne bi li tvoje ostalo; i jednoć prodano, nije li u tvojoj vlasti? Zašto si se na takvo što odlučio? Nisi slagao ljudima, nego Bogu!' Kako Ananija ču te riječi, sruši se i izdahnu. I silan strah spopade sve koji su to čuli.“

Plodovi sakramenta

Što je veća raspoloživost primatelja sakramenta, to se više i milosti prima jer „plodovi sakramenata ovise i o raspoloženju onoga koji ih prima” (KKC, 1128). Liturgičar Adolf Adam kaže: „A tko bi ovom milosnom djelovanju Kristovu svjesnom nevjerom i unutarnjim odbijanjem postavio ‘zapreku’ (lat. obex), u njega ne bi sakrament postigao nikakve djelotvornosti. Taj odlazi prazan, štoviše, kako se prije govorilo, biva kriv za ‘razbojstvo protiv Boga’, za svetogrđe.”

Dakle zašto sakramenti ne djeluju? Zato što, iako primljeni, nisu zaživjeli. Nisu našli plodno tlo. Osoba samo prima sakrament, ali plodovi sakramenta ostaju zamrznuti u potenciji. Ako se kasnije vrati životu vjere, oni oživljuju. U tim je dušama milost, iako primljena, kao zaleđena. Ona može postati plodonosna, tekuća, samo ako i kad se čovjekovo srce otvori Bogu.  

Naslovna fotografija: Kazna Ananije i Safire, Alexei Alexeyevich Harlamov, 1865.