Je li čovjek bez špicnamena pravi čovjek?

Ime čovjeka izdvaja iz mase, daje mu identitet i osobnost. Stoga su i Ujedinjeni narodi u Deklaraciji o pravima djeteta naveli pravo na ime kao jedno od 10 najvažnijih dječjih prava.  Stari su narodi smatrali da se dio čovjekove osobnosti krije u imenu pa su ime držali, na neki način, čarobnim. Stari su Egipćani, primjerice, ime smatrali toliko važnim da je bez njega duši bilo nemoguće prijeći u zagrobni život, a još i danas kažemo da čovjek živi sve dok živi njegovo ime.

Sjevernoamerički Indijanci davali bi djetetu ime tek kad bi malo poodraslo i moglo već pokazati svoju narav jer je ime moralo dobro pristajati osobi. Imena su birali vrlo odgovorno jer je čovjek morao sa svojim imenom proći kroz cijeli život te, uz njegovu pomoć, komunicirati s ljudima, prirodom i bogovima.

Smatra se da su ljudi već u pretpovijesti dobivali osobna imena, a porodična mnogo kasnije kad su se obitelji formirale kao zasebne grupe. U rimsko vrijeme niže su klase imale samo osobno ime, dok su rimski građani su imali tzv. trostruko ime: osobno, obiteljsko i nadimak, npr. Gaj Julije Cezar. Taj su običaj tijekom srednjeg vijeka zadržali samo vladajući slojevi: Karlo Veliki, Ivan Grozni, Ludovik Pobožni, Filip Lijepi, Ivana Luda… Nadimci ovdje ne govore toliko o izgledu, koliko o dominantnoj karakternoj crti vladara.

Prezime je postalo obavezno tek kod upisa u crkvene matice rođenih odnosno kod prvih popisa stanovnika gdje, ponekad, nalazimo i zanimanje u funkciji nadimka. Najstarija matična knjiga u brodmoravičkoj župi sv. Nikole je Matica vjenčanih vođena od 1733. do 1791. godine pa otada možemo pratiti imena i prezimena mještana. Iz prezimena se vidi podrijetlo odnosno migracija stanovnika jer su neka prezimena njemačka ili slovenska, rjeđe mađarska, talijanska… A i nadimci koje danas imamo nerijetko su stari sto ili dvjesto godina.

U Gorskom se kotaru, posebno u brodmoravičkom kraju, nadimak zove prišvarak (prišivak, „rep“ koji se za nekim vuče) ili špicname(t). Potonji termin dolazi od njem. riječi koja znači nadimak, a dobivena je spajanjem dviju riječi: spitz = vrh, oštar, šiljast i der Name = ime. Dakle, tu se radi o imenu odnosno nadimku koji se daje povrh postojećeg imena, ali je oštar i zajedljiv, sračunat da te bar malo bocne.

Pisati o goranskim nadimcima škakljiv je posao jer nitko ne voli da ga vrijeđaju ni ismijavaju, a nadimci su često baš tome služili. Zato mi je jedan stariji sumještanin, kad sam mu rekla da bih voljela pisati o nadimcima, dobrohotno rekao: „Nemoj, Karmen, ako Boga znaš, svima ćeš se zamjeriti!“. Iz te rečenice možemo zaključiti da su nadimci još živi u narodu i da je narod još osjetljiv na njih. Stoga odmah na početku moram naglasiti da nije cilj ovoga teksta, niti mojih drugih tekstova, ikoga omalovažavati i vrijeđati, cilj je opisati zanimljivosti iz naše baštine.

Vjerojatno su nadimci u početku korišteni radi pojednostavljivanja komunikacije. U vrijeme kad su obitelji imale po dvanaestoro ili četrnaestero djece, a sva su muška djeca, osnovavši vlastitu obitelj, zadržala svoje prezime, događalo se da u selu bude pet-šest obitelji istoga prezimena. Da bi se izbjegla zabuna, svakoj je obitelji dodan još jedan obiteljski nadimak. Ta je situacija do danas zadržana u Delnicama gdje se velik broj stanovnika preziva Pleše pa mnoge obitelji imaju još i obiteljski nadimak.

Nadimke, znači, možemo podijeliti na one osobne i obiteljske, a onda i seoske. Neki su nastali od imena iz ljubavi (hipokoristik): Pepica (od Josipa), Lida (od Ljudmila), Braco, Seka, Bjeba (lutka)… pa se na njih nitko nije ljutio. Ali, bilo je i takvih nadimaka koji su se izrugivali nečijem nesvakidašnjem izgledu, ponašanju, sklonosti k piću, govornoj ili nekoj drugoj mani, pa i poštapalici, koju je često rabio. U to doba zdravstvena zaštita nije bila široko dostupna pa su ljudi bili prisiljeni živjeti s trajnim posljedicama ozljeda ili bolesti. Zato se velik broj nadimaka izruguje nečijem izgledu ili kretanju, recimo hromosti. Česti su nadimci koji uspoređuju nekoga sa šumskom ili domaćom životinjom, primjerice sovom ili mačkom. Možda je najveća skupina nadimaka baš ona zločesta.

Upamćeni su i izrazito zli, rekla bih baš bezdušni nadimci prišiveni osobama s mentalnim poteškoćama, poput nadimka Mudra Badinova, gdje se prvi dio odnosi na djevojčine niske intelektualne sposobnosti, a drugi je porodični nadimak. Budući da su ti inventivni i vrlo živopisni nadimci istovremeno i vrlo grubi, nećemo ih dalje navoditi iako je oštrica ironije s vremenom otupjela.

Mnogi su nadimci dani ljudima još u djetinjstvu i nikad ih se nisu uspjeli riješiti nego su im postali neželjenim teretom koji su poslije baštinila njihova djeca. To je bio baš ružan, okrutan običaj kojim se izravno napadalo najslabije u društvu, primjerice malo dijete koje je, još tepajući, branilo svoga psića od maltretiranja. Ali, moramo znati da se u to doba nije mnogo razmišljalo o dječjim osjećajima pa ima slučajeva gdje su nadimci bili rezultat učiteljske „duhovitosti“. S druge strane, neke su nadimke kreirali sami članovi obitelji, najčešće starija braća kojoj roditelji rado prepuštaju izbor imena za novorođenče. Stoga su ti nadimci nježni i puni ljubavi, npr. Srećica (od Srećko).

Budući da se danas djecu u obitelji, a osobito u školi, uči empatiji, ruganje nečijim nedostacima više se ne smatra prikladnim ponašanjem. Zato nadimci koji si mladi danas međusobno daju većinom nastaju skraćivanjem osobnog imena: Gogo (Goran), Sale (Saša, Aleksandar), Marac (Marko), Mima (Marija, Marina)… Manje je nadimaka koji dolaze od skraćivanja prezimena kao što je Crni (od Crnković), zanimanja poput Pjek (pekar) ili izgleda – Bjelov za izrazito svjetlokosu ili albino osobu.