Je li čovjek bez špicnamena pravi čovjek? - 2. dio

Često je osobni nadimak poslije prišiven i svim nasljednicima toga čovjeka, kao što je slučaj i u našoj obitelji. Mojega su pradjeda zvali Began, njegovog sina Mladi Began, unuka Begić, a i meni će reći da sam Beganova. Samo što to mene ne uzbuđuje, ponajprije jer znam da nadimak nema uvredljiv izvor, a i zato što stvarno jesam sva Beganova i likom i ponašanjem.

Obitelj je oduvijek katolička pa sam pitala baku kako smo stekli taj nadimak. Rekla mi je da postoje dvije mogućnosti. Prvo, imali smo dosta zemlje pa se, možda, govorilo da živimo kao begovi. Beg je titula koju su nosili turski niži plemići, vojni i civilni dostojanstvenici te ugledni ljudi koji su, naravno, živjeli bolje od raje (naziv se u početku koristio za sve osmanske podanike koji su plaćali porez, a poslije za sve nemuslimanske podanike). Samo što je pred 100 ili 200 godina imati puno zemlje značilo i jako puno raditi na toj zemlji. Zato je baka bila sklonija mišljenju da je moj pradjed, a njezin svekar, stekao taj nadimak jer je, mada je bio izrazito miran čovjek, znao opsovati turskoga bega. Ovo i nije tako čudno, ako znamo da su Turci G. kotar prvi put napali 1408. godine, a s vremenom su ti napadi samo jačali. Poslije 1469. god. zabilježeno je više od 30 velikih, a i mnogo sporadičnih Turskih prodora u G. kotar  pri čemu je stanovništvo tijekom više stoljeća bilo sustavno ubijano, pljačkano i odvođeno u roblje. Pradjed Mihael bio je rođen 1854. godine pa je u njegovo doba sjećanje na turske pokolje bilo još vrlo živo.

Iz našeg je primjera vidljivo kako je osobni nadimak prerastao u obiteljski tijekom samo jedne generacije, ali se zadržao više od stotinjak godina te je danas toliko raširen da neki stanovnici susjednih sela više i ne znaju naše prezime, što zna dovesti do zbilja „veselih“ situacija.

Nadimak se nije „lijepio“ samo na djecu nego i na supruge nositelja. Primjerice, ako su čovjeka prozvali Eroplan (eroplan = zrakoplov), onda je njegova žena postala Eroplanka, a svi članovi obitelji Eroplanovi. Kakve je veze ta obitelj imala s avionima, danas mi nitko ne zna reći. Dakle, imamo i nadimaka kojima je danas teško odrediti porijeklo (Rohovi, Žneljarjevi) jer objašnjenje podrijetla nadimka često prije „odumre“ nego sam nadimak. Zato se zna dogoditi da se i porijeklo nadimka pogrešno interpretira. Primjerice, žena koja je nosila nadimak Veštarca, nije bila nikakva vještica nego Slovenka koja bi razgovor često započela riječima: „Vešte kaj je blo…“ („Znate li ti što je bilo…“).

Ima i nadimaka koji su prerasli u opće imenice. Za primjer ćemo uzeti nekoga siromaha, već odavno pokojnog, koji se prezivao Pečak. Kako je običavao kući dovlačiti različite odbačene uporabne predmete, ubrzo je cijela kućica bila zatrpana kramom. Ljudi su govorili da nešto što je neuredno izgleda kako kod Pečaka, a poslije su i samo smetlište nazvali „pečak“. I ne samo u njegovom, nego i u okolnim selima.

Najjednostavniji obiteljski nadimci proizašli su iz osobnih ili obiteljskih imena: Petrovi (od Petar), Mihaljevi i Mihečevi (od Miha, Mihael), Štefanovi (od Stjepan, Štef), Matetovi (od Mate, Matija), Burčevi (od Burić), Kavranovi (od Kavran), Rupeči (od Rupe)… Zatim su tu nadimci izvedeni od rodbinskih naziva ili naziva za svojtu: Kumičevi, Stričakovi, Botrini (buotra = strina). 

Brojna je skupina obiteljskih nadimaka rezultat zanimanja kojima se netko od predaka bavio: Lugarjevi, Kovačevi, Kolarjevi, Šnajdarjevi, Mježnarjevi, Bricetovi, Klabučarjevi… ili titule: Bilježnikovi, Žepanovi (žepan = župan). Imamo čak i slučaj gdje je obitelj stekla svoj nadimak Cukračevi (cukrac = bombon) prema pokućarcu – prodavaču slatkiša od pred stotinjak godina… Ima nadimaka koji su stekli mještani povratnici iz inozemstva: Francuzovi, Merikanarjevi, Švabetovi, Rusovi.

Manji broj nadimaka dobiven je od lokacija. Primjerice, obitelj je stanovala u kući pored koje je bila slika sveca (tzv. svjeta slika ili pild) pa su ih prozvali Piljdarski. Pilda nema već stotinjak godina i nitko se više i ne sjeća kako je izgledao, čak ni kojemu je svecu bio posvećen, ali nadimak je ostao. Obitelj koja je živjela na raskršću zvali su Raskriški (od Raskrižje) i sl.

Neke su obitelji imale čak po dva pa ili tri nadimka od kojih su neki bili pristojni, reklo bi se službeni, a neki baš uvredljivi pa se, još u doba mojega djetinjstva, od prozvanoga očekivalo da se na neki način obračuna s onima koji ga (verbalno) napadaju, najbolje uzvratnim, još zločestijim, nadimkom. To je nekoć, čini se, bila stvar časti, što nam je danas neshvatljivo.

A i sela su imala svoje nadimke što je bilo zgodno kad si, recimo, na zabavi htio podbosti sve mladiće iz susjednog sela – i riskirati tučnjavu. Danas se ne zna točno kako su ti nadimci nastali, ali znam da se mještanima Gornjih Kuti kaže Zajci, vjerojatno zato što su mladići koji su čuvali goveda na ispaši uzaludno pokušavali uhvatiti zeca za ražanj. Iz okolnih su sela Kobiljce (skakavci), Grahače (grahoraste kokoši), Vrapci, Lisice i drugi likovi iz životinjskog svijeta. Uz neke je mjesne nadimke ipak upamćena i anegdota iz koje su proistekli pa se, recimo, još zna zašto se Delničanima rugaju da su Svedraši (svjedr = svrdlo).

I da završimo tekst odgovorom na početno pitanje: Je li čovjek bez nadimka pravi čovjek? Naravno da jest, ali s nadimkom je još bolji, baš pravi, kompletan čovjek!