Jednaki u dostojanstvu i poslanju

Još jedna novost kojom Katolička Crkva pokazuje da želi ići u korak s čovjekom, iz Vatikana je stigla krajem travnja. Na sljedećoj Sinodi biskupa ravnopravno će sudjelovati i 80 ne-biskupa, od toga čak 70 ne zaređenih vjernica i vjernika ili kako se u Crkvi voli reći – laika. Novost je značajna utoliko što će laici ovoga puta imati pravo glasa, ali ne i toliko revolucionarna s obzirom da su već i na prijašnjim Sinodama sudjelovali kao savjetnici. Sama Sinoda je savjetodavno tijelo pa se i doneseni zaključci tako tretiraju, odnosno moraju proći Papinu redakciju i odobrenje da bi postali obvezujući dokumenti.

Ne samo da će laici imati pravo glasa, na Sinodi biskupa ravnopravno će sudjelovati barem 35 žena. Naime od tih 70 ne zaređenih vjernika, barem polovica, tako stoji u novom propisu, bit će žene. Još jedna je to od novosti, koja svakako ide u korak sa svijetom u kojemu su žene izborile, barem u većoj mjeri, svoje pravo na ravnopravnost. Nakon, više tisuća godina sakupljanih, naslaga patrijarhalne prošlosti takva promjena mentaliteta društva ne ide brzo i jednostavno, ali brojni su pomaci ipak učinjeni. I Crkva se, polako, ali vidljivo, nakon tisućljetne klerikalne prošlosti i čvrste hijerarhijske strukture pridružuje ideji ravnopravnosti spolova i vraća na ideal sinodalnosti, zajedništva Božjeg naroda kao dijelova Tijela Kristova.

Čak i kritike onih kojima se ta pomodnost ne sviđa. To samo govori koliko je bila nužna. Davno je prošlo vrijeme kada su laici zaista bili neuki puk kojemu treba govoriti što mu je činiti. U Crkvi 21. stoljeća ipak ne bi smjelo biti mjesta ustrajanju na hijerarhiji i manjoj vrijednosti nezaređenih muškaraca ili žena u odnosu na svećenike i biskupe. Posebno kada znamo da je Drugi vatikanski sabor to još prije pola stoljeća definirao. ““Premda se neki po Kristovoj volji postavljaju kao učitelji i djelitelji tajna i pastiri za druge, ipak postoji među svima prava jednakost s obzirom na dostojanstvo i na djelovanje zajedničko svim vjernicima u izgradnji Kristova tijela” (LG 32).

Biskupima i svećenicima dragocjena bi trebala biti svjedočanstva laika, vjernica i vjernika koji žive u svijetu. Oni svojim iskustvima iz života, bitno drugačijih od života biskupa, mogu posvjedočiti kako živi i s čime se suočava Božji narod - Crkva.

Podsjetimo, Sinoda biskupa, ili kako se kod nas uvriježilo u ne baš vjernom prijevodu, Biskupska sinoda, trajna je institucija koju je osnovao papa Pavao VI. motu propriem Apostolica solicitudo od 15. studenog 1965. godine. Učinio je to s nakanom održavanja i širenja autentičnoga duha Drugog vatikanskog sabora. Sinoda je savjetodavno tijelo zamišljeno kao okupljanje biskupa iz cijelog svijeta, njih dvjestotinjak izabranih od biskupskih konferencija, da bi tako pokazali zajedništvo te mogli, svako iz svoje perspektive, savjetom pomoći papi u vođenju Crkve. Oni međutim nisu nužno i jedini sudionici Sinode.

Papa Franjo već je na početku svog pontifikata pokazao koliko mu je važna sinodalnost i da će upravo na taj način, zajedništvom, razgovorom i savjetima brojnih sudionika, tražiti rješenja za goruća pitanja Katoličke Crkve u suvremenom svijetu.

Već nakon godine dana svog pontifikata 2014. godine požurio je sazvati 3. izvanrednu Biskupsku sinodu posvećenu obitelji, koja je bila priprema za 14. redovnu Biskupsku sinodu sljedeće godine. Uslijedila je 2018. godine 15. redovna Biskupska sinoda posvećena mladima, a zatim 11. posebna Biskupska sinoda posvećena Panamazonskom području. Prije dvije godine započeo je Sinodalni hod kao proces kojim se Crkve priprema za sljedeću Sinodu biskupa. Papa Franjo pokazuje kako istinski živjeti sinodalnost i poziva cijelu Crkvu da isto tako čini.