Josip Uhač, velikan Crkve i rodnog kraja

Proslavljajući 100. godišnjicu rođenja nadbiskupa Josipa Uhača, 19. listopada u Mošćeničkoj Dragi održan je Studijski dan o ovom istaknutom vatikanskom diplomatu. Josip Uhač kao nuncij u brojnim zemljama, a potom kao tajnik Kongregacije za evangelizaciju naroda u globalnim okvirima sigurno je najpoznatije ime Crkve 20. stoljeća s prostora Riječke nadbiskupije.

Studijski dan održan je u zgradi javne namjene u Mošćeničkoj Dragi, a prije toga sudionici simpozija s riječkim nadbiskupom Matom Uzinićem okupili su se na misi u župnoj crkvi u Brseču na kojoj je propovijedao vojni ordinarij Jure Bogdan.

„Iako je studijski susret inspiriran ulogom koju je Uhač imao u diplomatskom poslanju i službama Katoličke Crkve, za njegovo održavanje nije ništa manje bitna uloga koju je stekao svojim povremenim dolascima u svoj rodni kraj, o čemu svjedoče mještani i rodbina“, rekao je nadbiskup Uzinić otvarajući skup. „Uhačeva veličina ne proizlazi prvenstveno iz visokih službi koje je obnašao, već iz načina na koje ih je obavljao. Bio je jednostavan, skroman, pobožan i vjeran svećenik i biskup. Svoju ljubav prema rodnom kraju izražavao je potiho, a djelovanje u korist svojega naroda obavljao je djelatno i skriveno od očiju javnosti.“ Okupljenima se obratio i načelnik Općine Mošćenička Draga Rikardo Staraj, koji je Uhača označio kao jednu od najznačajnijih osoba ovog kraja, stavljajući ga uz bok književniku Eugenu Kumičiću. Prisutne je uime županije, koja je Uhaču postumno dodijelila nagradu za životno djelo 1999. godine, pozdravila ravnateljica Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Tamara Mataija, a na susretu je bio i apostolski nuncij u RH Giorgio Lingua.

Uhač je od 1984. do lipnja 1991. bio nuncij u Njemačkoj te tako i prvi nuncij ujedinjene Njemačke u kojoj je u izravnim kontaktima s tada vodećim političarima Kohlom i Genscherom intenzivno radio na međunarodnom priznanju Hrvatske, rekao je Granić. U tome je imao i potporu Vatikana, osobno pape Ivana Pavla II. Njemačka je odigrala ključnu ulogu u stavu koji se postupno mijenjao unutar tadašnje Europske zajednice, što je dovelo do priznanja sredinom siječnja 1992. godine. Dva dana ranije to je učinio i Vatikan. „Sam je Genscher priznao da je Uhač puno činio da Njemačku uvjeri u priznanje Hrvatske“, potvrdio je Granić.

To da je Uhačeva uloga u priznanju Hrvatske samostalnosti trebala biti više valorizirana, procijenio je i Miljenko Dorić, umirovljeni profesor i liječnik koji je ratnih godina ispred Primorsko-goranske županije tražio načine kako pomoći izbjeglicama koje su dolazile. „Spominjanje nadbiskupa Uhača u Njemačkoj je otvaralo mnoga vrata“, rekao je Dorić te istaknuo kako je u još nekoliko navrata mogao čuti samo najbolje o njemu. Uhač je nagradu PGŽ-a dobio postumno 1999. godine, a predložio ga je upravo Dorić. „Mnogi su me pitali zašto sam čekao tako dugo i nisam ga ranije predložio. Moj je odgovor: zato što sam čekao Pantovčak. I žao mi je što do toga nije došlo. Još uvijek mislim da je Uhač trebao dobiti državno odlikovanje za sve što je učinio“, zaključio je Dorić.

Vojni ordinarij Jure Bogdan iz osobnog je poznanstva s Uhačem potvrdio njegovu ljubav prema svom narodu, ali i svim narodima u njegovoj brizi za Crkvu. Biskup Bogdan bio je rektor Hrvatskog papinskog zavoda sv. Jeronima u Rimu od konca 1996. godine pa je imao priliku dobro upoznati Uhača u posljednjim godinama njegova života, dok je boravio u Rimu kao tajnik Kongregacije za evangelizaciju naroda. „Ostavio je dojam čovjeka duboke vjere, koji je brinuo za svoju domovinu i ljude. Bio je duhovni pastir bez samodopadnosti i samodostatnosti.“ Preminuo je u Rimu na dan kada ga je Ivan Pavao II. namjeravao objaviti kardinalom, u siječnju 1998. godine, što je također trebalo biti priznanje Svetog Oca svome vjernom službeniku.

Posebno se prisjetio posljednjeg Uhačeva Božića 1997. godine kada, već bolestan, nije otišao kući, u Brseč, nego je ostao u Rimu i došao na ručak u zavod. Razgovarali su tada o situaciji i budućnosti Crkve, posebno u Kini i Africi, čime je pokazao kako je njegova ljubav prema svom narodu bila jednaka kao i prema svima drugima. „Misionarski žar nadahnjivao ga je i oblikovao. Iz toga je izrasla i njegova velika pobožnost sv. Maloj Tereziji, zaštitnici misija.“

Povjesničar Marko Medved govorio je o diplomatskoj službi Josipa Uhača u kontekstu crkvene povijesti 20. stoljeća. Podsjetio je da je Uhač od 1954. godine djelovao u papinskoj diplomaciji, najprije u Panami, a zatim u Egiptu te kao savjetnik u nuncijaturi SR Njemačke, a kasnije i u Španjolskoj. Papa Pavao VI. imenovao ga je nadbiskupom 23. lipnja 1970., a 5. rujna iste godine u katedrali sv. Vida u Rijeci zaredio ga je nadbiskup Viktor Burić. Otada aktivno ne samo provodi već i kreira politiku Svete Stolice. Bio je nuncij u Pakistanu, a zatim predstavnik Svete Stolice u Kamerunu i Ekvatorskoj Gvineji (1976.), Gabonu (1977.) i Kongu (Zairu), a 1984. godine imenovan je nuncijem u Njemačkoj. Medved je izdvojio primjer dviju zemalja u kojima je Uhač djelovao, Španjolsku pod generalom Francom i Saveznu Republiku Njemačku u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, kako bi ukazao na složenost i različitost crkvenog konteksta njegova rada.

Napomenuo je kako je Uhač bio cijenjen u Vatikanu, a nedovoljno u Hrvatskoj. Neku vrstu priznanja doživio je ipak otvarajući nuncijaturu u Zagrebu 1995. godine. Medved je citirao njegov govor. „Današnje službeno otvaranje doziva u pamet svemu hrvatskom narodu Glas koji se u svjetskoj javnosti javlja, a povezuje ljude i ono katoličanstvo kojemu je iz same srži poslanja svrha da različite ljudske govore okuplja oko teme pomirenja nacija, da bi među ljudima nastala solidarnost zasnovana na evanđelju i takav suživot koji će svekolikoj ljudskoj obitelji omogućiti da zajednički sjedi za stolom svih naroda svijeta“, rekao je tom prilikom Uhač.

Dragocjena pisana svjedočanstva o Uhaču poslala su dva aktualna nuncija, Nikola Eterović i Mario Zenari. Eterović, koji je trenutno nuncij u Njemačkoj, potvrdio je da Uhač i danas uživa velik ugled te podsjetio da je on prvi Hrvat koji je bio primljen u Papinsku diplomatsku akademiju koja sprema svećenike za diplomatsku djelatnost Svete Stolice.

O Uhaču se biranim riječima izrazio i kardinal Mario Zenari, nuncij u Siriji, koji je u vrijeme Uhačeve nuncijature u Njemačkoj bio njegov službenik, na početku svoje diplomatske karijere. Tako je imao priliku dobro ga upoznati te ga je opisao kao vrijedna i savjesna, zahtjevna, ali pravedna voditelja apostolske misije. Prisjetio se kako su tada svjedočili simboličnom rušenju Berlinskog zida i radili na ujedinjenju Njemačke, što je bila uvertira za događaje u Jugoslaviji.

Robert Doričić dao je povijesni, društveni i kulturni prikaz Uhačeva rodnog kraja spojivši Brsešćinu i Mošćenišćinu. Uhač se u svoj zavičaj uvijek rado vraćao i često govorio o njemu.

Restaurator Anđelko Pedišić govorio je o župnoj crkvi sv. Jurja u Brseču iz 15. stoljeća, u kojoj je Uhač pokopan. Opisao je i opsežan restauratorski zahvat na unutrašnjosti crkve, posebno na oltaru sv. Aurelija, koji se zbog Domovinskog rata provodio u više faza i protegnuo na dva desetljeća.

Posljednje izlaganje održao je Uhačev rođak Bernard Franković, umirovljeni sveučilišni profesor koji se trajno zauzima za javno vrednovanje Josipa Uhača. Predstavivši bogatu fotografsku arhivu, govorio je o Uhačevu životu, od obiteljskog miljea do obrazovanja i diplomacije. Među ostalim istaknuo je da je devedesetih godina prošlog stoljeća često s Uhačem putovao u Zagreb na sastanke s predsjednikom Tuđmanom i drugim političarima. Prikazao je mnogo fotografskog materijala o Uhačevim susretima s najistaknutijim osobama iz crkvenog i društvenog svijeta.

U zaključnoj riječi skupa, koji su organizirali Riječka nadbiskupija, Općina Mošćenička Draga, Udruga Jenio Sisolski, pod pokroviteljstvom Primorsko-goranske županije, istaknuta je potreba da se ovakvim studijskim danima i dalje njeguje uspomena na nadbiskupa Josipa Uhača, osobe koja je zadužila rodni kraj, Riječku nadbiskupiju i cijelu Hrvatsku.