Jubilejska godina

Proslava jubilejske godine ima svoj izvor u Starom zavjetu te o njezinom prvotnom značenju čitamo u Levitskom zakoniku 25. Ondje čitamo o tzv. subotnoj godini (Lev 25,1-7), a potom i o jubilejskoj godini (Lev 25,8-55), iz čega vidimo da je njihovo slavlje međusobno usko povezano, a obje su proslave povezane sa židovskom svetkovinom subote (hebr. šabat, „počinak“).

Subota

Držanje subotnjeg počinka propisano je u Deset zapovijedi i obrazloženo Božjim počinkom nakon stvaranja (Izl 20,8-11) te sjećanjem na egipatsko ropstvo (Pnz 5,12-15). Ono je znak slobode jer samo onaj tko je slobodan može „uzeti slobodan dan“. Ta se sloboda prelijeva s Boga na čovjeka i s Izraelca na sve koji ga okružuju i koji su mu podložni ili pridruženi: “Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni vol tvoj, ni magarac tvoj, niti ikakvo živinče tvoje, niti došljak koji je unutar tvojih vrata” (Pnz 5,14). Subotom, dakle, počivaju sva stvorenja: ljudi, životinje, kao i zemlja jer se ona toga dana ne smije obrađivati. Kaže o tom danu, u knjizi “Imati ili biti”, židovski sociolog i psiholog Erich Fromm: “On je počinak u smislu ponovnog uspostavljanja potpune harmonije izmedu ljudskih bića te između ljudskih bića i prirode. Ništa se ne smije uništavati i ništa graditi: shabbat je dan primirja u borbi čovjeka sa svijetom. I iščupati jednu travku znači narušiti tu harmoniju, kao i zapaliti šibicu. Ne smije doći ni do kakve društvene promjene. (...) Na dan shabbata živi se kao da se ničeg nema, s jednim jedinim ciljem – bivanjem tj. izražavanjem bitnih vlastitih moći: molitve, učenja, jedenja, pijenja, voljenja“ („Imati ili biti“, Zagreb, 1989., str. 63-64).

Subotna godina

Slavlje subotne godine označava produženje subotnjeg počinka na čitavu godinu. U Izlasku se o subotnjoj godini veli: „Šest godina zasijavaj svoju zemlju i njezine plodove pobiri, a sedme je godine pusti da počiva neobrađena. Neka se s nje hrani sirotinja tvoga naroda, a što njoj ostane, neka pojede poljska živina. Radi tako i sa svojim vinogradom i svojim maslinikom” (Izl 23,10-11). S obzirom na to da je njezina temeljna karakteristika neobrađivanje zemlje, ova je godina nazvana „počinkom zemlje“ (hebr. šabat haarec; Lev 25,6). Nije se smjelo ni sijati, ni žeti, već su se i ljudi i stoka hranili isključivo od ranijeg uroda i od onog što je samo izraslo. Počivala je ne samo zemlja, već i svi oni koji su redovito na zemlji radili: od vlasnika, do sluga i pridošlica te životinja.

Jubilejska godina

Nakon sedam subotnih godina, tj. nakon 49 godina (7x7), kao pedeseta i „sveta“ (Lev 25,10) godina slavila se „jubilejska godina“ (hebr. šenat hajovel; Lev 25,23). Nazvana je tako po ovnujskom rogu (hebr. jovel) u kojega se trubilo kako bi se označio njezin početak (Lev 25,9). Bila je obilježena zemljišnim počinkom, oslobađanjem robova i povratkom na vlastitu očevinu (Lev 25,8-22). Dok Izl 21,2-6 i Pnz 15,1-18 pripisuju oslobađanje robova subotnoj godini, Levitski zakonik to pripisuje jubilejskog godini. Riječ je o oslobađanju Izraelaca koji su zapali u dužničko ropstvo, odnosno koji su zbog dugova bili prisiljeni prodati u ropstvo sebe ili nekoga iz vlastite obitelji (Lev 25,35-55). S obzirom na to da su se opraštali dugovi, ova je godina nazvana i „oprosnom godinom“ (Lev 25,10). 

Također, bila je riječ i o „oslobađanju“ naslijeđene imovine (kuće, polja) koju je netko, za potrebe preživljavanja, prodao drugom Izraelcu: tijekom jubilejske godine imao je pravo ponovno ući u njezin posjed (Lev 25,23-34). Naime, prema Starom zavjetu jedini vlasnik Obećane zemlje je Bog koji ju je dao svome narodu (Jš 1,1-4), a izraelska plemena su je podijelila među sobom kako bi svako pleme i svaka porodica imali komad obradive površine od kojega su mogli živjeti (Jš 13-21). Povratak na očevinu tijekom jubilejske godine označava ponovnu uspostavu izvornog poretka, odnosno ponovnu uspostavu pravde: nitko ne smije zauvijek posjedovati tuđu očevinu - jer zemlja u konačnici pripada Bogu i Bog je dao svakome jedan dio kako bi mogli živjeti (Lev 25,23) – i isto tako nitko ne smije zauvijek posjedovati brata Izraelca kao roba jer ih je Bog oslobodio iz egipatskog ropstva i samo njemu trebaju služiti (Lev 25,42). Jubilejska godina počinjala je na Dan pomirenja (Lev 25,9), što je bilo posve primjereno jer je na Dan pomirenja Bog Izraelcima opraštao njihove dugove, tj. grijehe, a tijekom ove godine Izraelci su bili pozvani nasljedovati Božji primjer i opraštati jedni drugima kao što im je Bog oprostio.

Koliko je ovaj, mogli bismo reći, radikalan socijalni program, zaživio u starozavjetnim vremenima, teško je reći. O opraštanju dugova i vraćanju posjeda čitamo npr. u Nehemiji 5. U Izaiji 61,1-3 oslobođenje robova i „godina milosti Gospodnje“ povezane su s nastupom Pomazanika – Mesije, i Isus znakovito čita upravo taj tekst u nazaretskoj sinagogi naviještajući da se to proročanstvo ispunilo (Lk 4,17-21). 

Kršćanski jubileji nadovezuju se na taj Kristov proglas i označavaju da je s Isusom nastupilo vrijeme milosti i spasenja.