Kako je kruška tepka pobijedila glad

Priča o kruškama tepkama nalikuje na pustolovni roman. A što je važno za dobar pustolovni roman? Zanimljiv zaplet, mnogo neočekivanih obrata i neizvjestan kraj. A sve to kruške tepke imaju.

Za početak, ne zna se točno kako su tepke došle u Gorski kotar i cijelu kontinentalnu Hrvatsku. Postoje dvije predaje o tome. Po jednoj, austrougarska carica Marija Terezija, kao prosvjetiteljska vladarica, željela je unaprijediti privredu, trgovinu i školstvo Monarhije. Zato je poticala razvoj voćarstva u našim krajevima i to na dva načina: uvođenjem voćarstva u škole i dijeljenjem voćnih sadnica stanovništvu.

Tadašnji su školski zakoni od učitelja zahtijevali da osnuje i njeguje školski vrt. Na pokusnim parcelama, nedaleko od školske zgrade, goranski su učitelji sadili voćke i bavili se pčelarstvom, a učiteljice su s učenicima uzgajale različite vrtlarske kulture i sitne domaće životinje (kokoši, kunići).

Sadnice koje su dobivali od Monarhije učitelji su sadili na najbolja moguća mjesta i predano njegovali. Učenike su učili kako se voćke sade, gnoje, cijepe (kaleme) na divlju podlogu i orezuju, a kad bi stabalca malo porasla, podijelili bi ih djeci da ih posade na prikladno mjesto. Usput, divljih je krušaka i jabuka nekoć bilo dovoljno u šumama pa se goransko mjesto po njima i zove Divjake (divjaka = divljaka, samonikla necijepljena voćka).

Ponekad je država izravno darovala već poodrasle sadnice svakom domaćinstvu, uz naredbu da ih seljani dobro njeguju. Čula sam i priču da su mladići, prije služenja vojske, morali dokazati da su posadili jednu ili više voćki. Uglavnom su to bile sadnice kruške tepke.

Druga predaja kazuje da su kruške tepke došle u naše krajeve s Napoleonovom vojskom te da je on bio taj koji je naredio sadnju voćaka i tepenje neposlušnih seljana. Opravdanje za ovu teoriju autori nalaze u tome što se kruške tepke ponegdje zovu i napoleonke. Tepku, inače,  nalazimo i pod nazivom tepkovica, tepača, zatim gnjilica ili gnjilača (jer se smekšava iznutra prema van), karamut (što na turskom jeziku znači „crna kruška“), crnica, crna kruška, batuga, medika, pečenica...

Jesu li tepke stigle u naše krajeve tijekom 18. ili 19. stoljeća i tko ih je donio, danas više i nije važno. Ono što jest važno je da su se te kruške pokazale nevjerojatno dobrom sortom. Nisu bile zahtjevne, ali su bile otporne na bolesti pa čak i na mraz. Kad bi mraz uništio cvjetove, kruška je ipak rađala plodovima bez sjemenki (pojava poznata pod nazivom partenokaprija) što je bilo od presudne važnosti za prevladavanje gladi.

Tepka je, također, zaista rodna sorta pa stara stabla daju i po 800 do 1000 kg krušaka. Ponekad je plodova bilo toliko da su ostajali trunuti na zemlji jer ih seljani nisu uspjeli zbrinuti, što je jasan dokaz da uz tepku nije bilo gladi.

Plodovi tepke su sitniji, više okrugli, na kraćim peteljkama (pa nisu često otpadali), čvrste maslinasto zelene kožice i, u vrijeme berbe krajem kolovoza ili rujna, vrlo tvrdi pa nije lako odrediti pravi termin berbe. Tvrde su kruškice prije upotrebe morale neko vrijeme odstajati kako bi dozrele. Obično ih se stavilo u sijeno da lakše omekšaju. Tada su postajale smeđe, mekane i vrlo slatke i mogle su se jesti zimi, kad drugog voća više nije bilo. Osim toga, bile su vrlo, vrlo zdrave jer tepke imaju vrlo visoku nutritivnu vrijednost (bogate su biološki aktivnim tvarima). Plodovi tepke često su se sušili, a od njih su se poslije kuhali kompoti ili bi se samljeli i dodavali u brašno. Od tepki se proizvodila i vrlo cijenjena rakija tepkovača.

Postojalo je i više vrsta, neke su ranije rađale pa postoji tzv. ljetna tepka ili bijela tepka koja rađa krajem srpnja, a plodovi imaju bijelo, glatko i sočno meso.

Tepka se, dakle, pokazala jednom od najomiljenijih sorti krušaka u Hrvatskoj pa je u nekadašnjim voćnjacima prevladavala s više od 75 % stabala, što je zaista postignuće, ako znamo da je u Hrvatskoj postojalo više od 120 tradicionalnih sorti krušaka.

Međutim, poslije raspada Austro-Ugarske Carevine više nitko nije organizirano sadio tepke niti posebno skrbio o postojećim voćkama. Iako su tada prepuštene same sebi, tepke su se pokazale otpornom i vrlo dugovječnom sortom pa su ostale s nama do današnjih dana. To je razlog što još uvijek širom kontinentalne Hrvatske nalazimo divovska dvadesetmetarska stabla tepki starijih od 150 godina.

Zbog svega navedenog, u Hrvatskoj se radi na revitalizaciji tepke, a i drugih izvornih voćnih vrsta. Danas, kad nam je konačno jasno da su voćnjaci ne samo važno kulturno nasljeđe jednog kraja već i nacionalno blago jedne zemlje, tepkama se bave voćari i agronomi, o njima se pišu znanstveni radovi. Pokušava se novom strategijom razvoja voćarstva postići širenje tepke na područjima na kojima je nekoć rasla, odnosno zasnovati klasične (ekološke) voćnjake tepki čiji bi se plodovi mogli organizirano prerađivati u guste sokove i kašice te vino, likere i ocat.

Bilo bi dobro kad bi ovi vrlo ambiciozni planovi bili i realizirani. A hoće li priča o kruškama tepkama imati sretan kraj, ostaje nam da vidimo...