Kako je nestala brodmoravička narodna nošnja

Za početak, definirajmo što je to uopće narodna nošnja. Pod narodnom nošnjom podrazumijevamo odjeću seoskog stanovništva, za razliku od građanske nošnje, koja nije bila kupovana već ju su je mještani sami izrađivali za sve svoje potrebe. Tako se na selu u svakoj obitelji proizvodilo rublje, gornja odjeća, obuća i pokrivala za glavu. Nošnja se dijelila na onu zimsku i ljetnu, svakodnevnu i svečanu, nošnju za muškarce i žene te dječju nošnju…

Iz nošnje se može mnogo toga iščitati, samo treba znati što nam nošnja govori. Ponajprije, iz nošnje se vidi u kakvom je kraju nastala pa hrvatsku nošnju možemo ugrubo podijeliti na nošnju iz priobalja, nošnju iz planinskih krajeva, slavonsku nošnju i nošnju zapadne Hrvatske.

Gorski bi kotar po toj podjeli ušao u gorsku Hrvatsku pa je za očekivati da nošnja treba biti od težeg materijala (sukna) prilagođena goranskoj oštroj klimi s dugim, snježnim zimama. Pišem ‟trebalo bi očekivati jer potvrde za to nema. Naime, nošnja brodmoravičkog kraja je s vremenom nestala pa možemo samo pretpostaviti kako je mogla izgledati. Tragovi o tome su tako oskudni da se možemo zapitati je li moguće da u brodmoravičkom kraju nošnje nije ni bilo.

Naravno da to nije moguće. Brodmoravički je kraj, kao i druga ruralna područja, imao svoju nošnju pa je ponešto o tome i zabilježeno. Istraživanja pokazuju da je nošnja u doba turskih provala bila općeprisutna. Naime, Gorani koji su pred Turcima pobjegli preko Kupe u slovenske krajeve nastanili su se na području koje se i danas zove Bela krajina, upravo po bijeloj narodnoj nošnji prebjega. Kad su se nakon prestanka turske opasnosti vratili, donijeli su sa sobom i svoju bijelu nošnju, možda obogaćenu nekim slovenskim detaljima. Narodna je nošnja, tamo gdje se održala, i danas izraz lokalnog i nacionalnog identiteta.

Brodmoravički je kraj u doba Zrinskih bio na križanju trgovačkih putova iz Loške doline i čabarskog kraja prema bakarskoj luci pa su i tim putom dolazile „modne novosti“. U vrijeme dok je kirijašenje bilo jedno od najunosnijih zanimanja, seljaci su počeli, prevozeći različitu robu, donositi i vanjske utjecaje u svoje domove.

Zna se da je nošnja još bila prisutna u 18. st., a u 19. st. dogodilo se nekoliko društvenih promjena koje su seosko stanovništvo „gurnule“ prema gradskoj modi. Gorski je kotar značajno promijenjen otvaranjem velikih prometnica: cesta Karolina (dovršena 1732.), Jozefina (1779.) i  Lujzijana (1809.) te željeznička pruga (izgrađena 1873.). Vjerojatno je u to vrijeme gradska nošnja počela istiskivati narodnu i u brodmoravičkom kraju, a taj je proces završen do Drugog svjetskog rata.  

Po sjećanju moje bake Marice (Marije) Delač, r. 1908. godine, u njenoj su mladosti još samo starije žene nosile narodnu nošnju: tamnu odjeću (rubac vezan pod bradom, košulja i nabrana suknja). Fotografija obitelji Delač iz tridesetih god. 20. st. pokazuje razliku seoskog (svakodnevnog) i gradskog (blagdanskog) odijevanja. 

Rijedak primjer sačuvanog dijela izvorne narodne brodmoravičke nošnje goranski su čampi, rukom izrađene papuče koje su se za suha vremena nosile i u kući i izvan nje. Izvorne čampe teško je izraditi jer to traži poznavanje pletenja, krojenja, šivanja, a i neke postolarske vještine. Zato čampe danas malo koja žena zna izraditi.

Sjećanje na doba nošnji bilo je očuvano u jeziku pa se, primjerice, neudata djevojka ironično zvala starom partom (parta, tj. široka vrpca, bila je dio pokrivala za glavu neudatih djevojaka), a do preminuća te posljednje generacije nositelja narodne nošnje nazivi za dijelove nošnje bili su dio svakodnevnog leksika. No tko još danas zna što je, primjerice,  fürtak, brhan ili kolenka?

Poslijeratno vrijeme, kad se pod optužbom zastarjelosti, napuštalo sve što je seosko (narodno), nije pogodovalo nošnjama ni narodnoj glazbi. Živo se sjećam svoje mladosti kad su u školama djecu čak i kažnjavali kad bi govorila domaćim narječjem. Današnje je vrijeme posve drugačije, u školi se upravo inzistira na brodmoravičkom idiomu, što je, razumljivo, mnogo bolje.

Međutim, previše je toga izgubljeno. Dok u nekim krajevima Gorskog kotara u etnozbirkama imamo očuvane barem pojedine dijelove narodne nošnje, u Brod Moravicama toga nema. Nisam našla ni fotografije nošnje ni pisane izvore, tako da je brodmoravičku narodnu nošnju daleko teže rekonstruirati nego, recimo, nošnju ravnogorskog kraja. Stoga je to što sada imamo, i čemu se na školskim priredbama radujemo, slabašni pokušaj „stvaranja“ narodne nošnje kakva je nekoć možda bila.

Budući da nema načina da saznamo kako je kompletna nošnja brodmoravičkog kraja izgledala na prijelazu 19. u 20. st., nema ni načina da ju rekonstruiramo, unatoč svoj tehnologiji kojom danas raspolažemo. Izgubljena narodna nošnja samo je jedna od mnogih šteta koje smo pretrpjeli, nesposobni da se na vrijeme odupremo suludoj „modernizaciji“ koja nam i danas otkida komadić po komadić baštine.

Na fotografiji: Obitelj Delač iz Gornjih Kuti oko 1930. g. - građanska nošnja već prodire na selo