Razgovor: Zajednica udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije
Rane rata nisu samo tjelesne i psihološke nego često i duboko duhovne
U duhovno pripada osjećaj bespomoćnosti, gubitka smisla, krivnje, povrijeđene savjesti ili osjećaj udaljenosti od Boga i drugih. Te rane traže pažnju i iscjeljenje koje nadilazi riječi i terapiju. Udruge rade na zajedništvu i donose iskustvo, psihosocijalne službe donose stručnu pomoć, a Crkva duhovnu snagu i nadu. Kad rade zajedno, branitelji dobivaju cjelovitu podršku za dušu, srce i um.
Riječki nadbiskup Mate Uzinić na Veliki četvrtak, u redovnom obredu pranja nogu dvanaestorici apostola, simbolično će oprati noge dvanestorici hrvatskih branitelja. Uobičajeno je već da nadbiskup Mate za simbolične apostole bira predstavnike neke ranjive skupine kojoj želi posvetiti posebnu pastoralnu brigu. Tako su apostoli već bili volonteri koji pomažu migrantima, strani radnici, osobe s invaliditetom…, a ove godine to su branitelji.
Nastavak je to pastoralne inicijative započele početkom kalendarske godine kada je Riječka nadbiskupija osnovala Pastoralni odsjek za pastoral branitelja, članova njihovih obitelji i stradalnika Domovinskog rata, s ciljem sustavne i organizirane duhovne skrbi za ovu skupinu vjernika. Novi odsjek pružat će duhovnu pratnju, sakramentalnu skrb i pastoralnu potporu braniteljima, njihovim obiteljima i stradalnicima Domovinskog rata.
Bio je to povod za razgovor s Danijelom Mihaljević, voditeljicom programa psihosocijalne podrške Zajednice udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije, Claudiom Vukonićem, koordinatorom Zajednice, te bračnim parom Franković, Mirjom i Vicencom.
Posljedice rata ne mjere se samo godinama koje su prošle nego i dubinom rana koje su ostale u čovjeku, u obitelji i u zajednici. Te rane nisu samo tjelesne i psihološke nego često i duboko duhovne. Osnivanje Pastoralnog odsjeka i imenovanje duhovnika za branitelje u Riječkoj nadbiskupiji, snažna je poruka da nitko ne bi smio ostati sâm u svojoj borbi. Nadamo se da će to biti poticaj svima koji još nose teret u tišini, da potraže pomoć, bilo psihološku, duhovnu ili u zajednici, i da će otvoriti prostor za nadu, pomirenje i ozdravljenje.
O značaju ove odluke, o potrebi cjelovite skrbi za branitelje te o osobnom iskustvu nošenja s posljedicama rata razgovaramo s Danijelom Mihaljević, voditeljicom programa psihosocijalne podrške Zajednice udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije, Claudiom Vukonićem, koordinatorom Zajednice, te bračnim parom Franković, Mirjom i Vicencom.
- Gospođo Mihaljević, Riječka nadbiskupija dobila je duhovnika za branitelje. Što to znači za branitelje i njihove obitelji, ali i za Crkvu?
Danijela Mihaljević: To znači da branitelji i njihove obitelji sada imaju stalnu duhovnu podršku nekoga tko ih razumije, sluša, prati u njihovim iskustvima. A rekla bih kako je za Crkvu to znak da prepoznaje rane rata, ne samo psihološke nego i duhovne, te želi biti prisutna tamo gdje ljudi traže snagu, nadu i podršku.
- Vi godinama radite s braniteljima u okviru psihosocijalne podrške. Gdje se u tom radu pokazala potreba za snažnijom duhovnom dimenzijom?
Danijela Mihaljević: Mi smo zadnjih godinu dana pokrenuli programe psihosocijalne podrške unutar Zajednice i u radu s njima zaključili smo da je ljudima potrebna ne samo ta psihološka nego i duhovna pomoć. Tamo gdje psihološka podrška ponekad nije dovoljna, a nije dovoljna u osjećaju unutarnje praznine, traume, krivnje ili teškoće opraštanja, branitelji često traže smisao i mir, a to je upravo područje u kojem duhovnost može nadopuniti psihosocijalnu podršku.
- Može li se iz Vašeg iskustva govoriti o tome da rana rata nije samo psihološka nego i duhovna i kako se to očituje?
Danijela Mihaljević: Sigurno da rane rata nisu samo psihološke jer u duhovno pripada osjećaj bespomoćnosti, gubitka smisla, krivnje, povrijeđene savjesti ili osjećaj udaljenosti od Boga i drugih. Te rane traže pažnju i iscjeljenje koje nadilazi riječi i terapiju. Ljudima u pravilu više znači ta duhovna strana nego psihološka. Svi smo mi duhovna bića i imamo potrebu tražiti smisao.
Krunica župnika: Ne činite ono što drugi čine
- Posvjedočili ste da Vam je nakon Domovinskog rata jako pomogla vjera i u tom trenutku odlazak u Međugorje. Je li tako bilo i u ratu?
Vice Franković: Otišao sam '91. kao dragovoljac, nas šestorica iz Opatije išli smo u Novsku. Prije nego smo otišli moj župnik na Voloskom, pokojni Josip Šimac, sazvao nas je dan prije odlaska i u njegovu župnom dvoru udijelio nam svima krunicu. Zapamtio sam njegove riječi kakvi trebamo biti kao kršćani, katolici. On je rekao: „Nemojte, dečki, činiti ono što drugi čine ili što vam čine neprijatelji. Dakle, ne budite isti.“ Znao je on već onomad koliko se zvjerstva dogodilo, ubojstava, silovanja, otmica, svega što je bilo do tog dana, i znao je on da ćemo i mi u ratnim operacijama biti u takvoj prilici, kad uđemo u neko selo većinski naseljeno Srbima, što bi se moglo dogoditi. On nam je dao smjernicu. I vjerujte mi, svi smo ga poslušali. Znači, cijeli Domovinski rat u kojem sam proveo malo više od tri godine, meni je to bila misao vodilja bila i vratio sam se čista obraza.
- Gospodine Vukonić, kako su branitelji, odnosno kako su braniteljske udruge u Primorsko-goranskoj županiji dočekale vijest o imenovanju duhovnika i je li to nešto što su branitelji sami dugo priželjkivali, pa možda samim tim priželjkivanjem i inicirali?
Claudio Vukonić: Velika većina braniteljskih udruga koje sačinjavaju našu Zajednicu već dugi niz godina surađuje s nadbiskupijom, a najviše sa svojim župnicima pojedinačno. Ova je godina plodonosna za nas branitelje na području Primorsko-goranske županije jer smo u kratkom vremenu dobili podršku dviju institucija. To je Povjerenstvo za hrvatske branitelje pri Primorsko-goranskoj županiji i evo sad, hvala Bogu, Pastoralni odjel za branitelje. Tako smo i u društvenom području i u vjerskom, duhovnom području dobili dva stupa koji će nas podržati.
- Ako govorimo o suradnjama između udruga, psihosocijalnih službi, Crkve, kako vidite tu njihovu ulogu i povezanost u brizi za branitelje?
Claudio Vukonić: Proteklo je dosta vremena da dočekamo ovo što imamo danas. Svi skupa, i Županija i Grad i Nadbiskupija i Ministarstvo branitelja u zadnje su se vrijeme složili da tu pomoć pojedincu treba zajednički pružiti. Jer pojedinac je bitan, branitelj je bitan, iako to nikad nije samo branitelj, bitna je i njegova obitelj.
Danijela Mihaljević: Rekla bih da je ključna suradnja jer svaka strana donosi svoj dio podrške. Udruge rade na zajedništvu i donose iskustvo, psihosocijalne službe donose stručnu pomoć, a Crkva duhovnu snagu i nadu. Kad rade zajedno, branitelji dobivaju cjelovitu podršku za dušu, srce i um.
- Gospodine Franković, prošli ste, nažalost, negativno iskustvo PTSP-a. Koliko je u tom Vašem procesu oporavka bilo važno da Vas netko vidi, da Vas netko sluša, i to ne samo kao pacijenta nego kao čovjeka s dušom i čovjeka s vjerom?
Vice Franković: O toj temi mogao bih pričati satima. Ja sam od onih oboljelih od PTSP-a koji je sam riješio svoj problem u smislu da sam se dogovorio sam sa sobom da pokušam živjeti normalno, a to je jedan od prvih uvjeta da se čovjek prirodno riješi problema i tih situacija koje nosi PTSP kao bolest.
Pokušavam pomoći, u mnogo sam udruga aktivan, pogotovo na ovom liburnijskom kraju, tu je Udruga dragovoljaca Opatije, Udruga veterana Opatije, Udruga Kastav, Vojna policija 71. bojne. Pokušavam ljudima prenijeti svoje iskustvo jer smatram da premalo radimo sami na sebi. Struka, liječnici, psihijatri, psiholozi, svi nam oni mogu pomoći, ali najprije treba pomoći sam sebi.
Najveću potvrdu toga dobio sam prošle godine u Međugorju kada je Ministarstvo branitelja organiziralo duhovnu obnovu za branitelje i njihove obitelji, to je trajalo tri dana. Prvi put suočio sam se s temom oprosta, a upravo je to za nas oboljele od PTSP-a, za nas koji smo bili zapovjednici u Domovinskom ratu, koji smo gubili svoje suborce, bio velik teret sve ove godine. I najvažnije saznanje bilo mi je kad sam shvatio da moram prvo sebi oprostiti, sam sebi. Oprostiti to što nosim u sebi. Nosio sam krivnju preko 30 godina. I to me žuljalo, patila je i obitelj, patio sam i ja.
Upravo zato treba nam ovakva psihološka i duhovna podrška. Financijski i na bilo koji drugi način materijalno može se pomoći, ali ljudima kao prvo treba lijepa riječ i razumijevanje. To ljude ozdravljuje.
Claudio Vukonić: Mi smo svjesni što ta bolest nosi. Ona nije izlječiva, ali ona se može korigirati i kontrolirati. Bolest u obitelji bolest je koju imaju svi članovi obitelji. I na tome treba raditi. Mi kao zajednica nadamo se da ćemo, uz pomoć s jedne strane civilnih struktura i s druge strane Riječke nadbiskupije, raditi na boljitku ukupnog života branitelja i njihovih obitelji.
- Gospođo Franković, Vi ste sa suprugom prošli taj težak dio njegova života. Također ste aktivna u životu vaše župe. Kako ste doživjeli borbu koju je prolazila Vaša obitelj i koliko je Vaša župna zajednica pomogla i bila Vam podrška u tome?
Mirja Franković: Kad se to u početku dogodilo, nismo znali što nas je snašlo. Otišao jedan čovjek, vratio se drugi. Ne poznaš ga. Djeca mala. Tako da se odjednom sve pretumbalo naglavačke. Ali ima onaj koji vodi sve i koji misli na svakoga od nas i koji je, sad mi je to potpuno jasno, brinuo o svakom našem koraku bez obzira na to koliko su oni bili teški. Nije bilo lako, ali evo ostali smo zajedno kao obitelj i Bogu sam na tome zahvalna. Zahvaljujem mu svaki dan za obitelj. I vjera je ono što me održava sve ovo vrijeme i daje mi snagu za novi dan, za novo „idemo dalje“.
- Što biste istaknuli kao najveću vrijednost imenovanja duhovnika za branitelje? Je li to nada, je li to pomirenje, je li to onaj osjećaj da nisu zaboravljeni? Neki će reći da je jako puno godina prošlo od Domovinskog rata, ali Domovinski rat i branitelji ne smiju se zaboraviti.
Danijela Mihaljević: Naravno da se ne smiju zaboraviti i naravno da je u cijeloj toj priči najvažniji taj osjećaj da nisu zaboravljeni i da ima netko tko misli na njih. Godina je puno prošlo, ali nemojmo zaboraviti da ti naši branitelji imaju svoje obitelji. Mi smo i prošlu godinu posvetili, a i ovu ćemo posvetiti upravo priči o transgeneracijskom prenošenju traume, jer osjetili smo u posjetima našim udrugama da su to teme koje su strašno važne. Poslije već provedenih radionica zaključak je da se one uistinu i ne mogu provesti bez duhovnika.
To je čovjek koji bi prije svega morao čuti što mu čovjek govori, a onda i dati pravi savjet koji čovjeku treba. Došli smo u situaciju kada to ljudima jako puno znači. Nemojmo zaboraviti da su naši branitelji sad već u velikim godinama, imaju puno zdravstvenih problema, mnogi imaju i obiteljskih problema, malo lošiji odnos s djecom — sve to može se nadoknaditi ako se čovjeku pruži odgovarajuća podrška.
Mirja Franković: Moram ponoviti onaj prekrasan savjet svim braniteljima koji se još uvijek bore u tišini, ne usuđuju se potražiti pomoć — ta pomoć ne može tek tako pasti s neba i ako sami sebi ne želimo pomoći, ne može nam pomoći ni dragi Bog. Velečasni Mario Tomljanović imenovan je duhovnikom i bit će na raspolaganju braniteljima, njihovim obiteljima i svim stradalnicima i za ispovijed i za duhovne razgovore.
Iz rubrike: Razgovor
Ratovi uvijek generiraju bijedu, migracije i težnju za osvetom
Američku i izraelsku politiku u ovom razdoblju obilježava impulzivnost, netaktičnost i odbojnost spram mehanizama međunarodnog prava i multilateralizma. Politika je time svedena na postizanje interesa pokazivanjem moći, a temeljni je interes posjedovanje još više moći.
