Karijeru slavnog Bakranina zasjenile afere

Rođen je 27. rujna 1814. u Bakru. Vjenceslav je rano ostao bez roditelja jer mu je otac, pomorski kapetan, stradao u pomorskoj nesreći, što je obitelj ostavilo bez prihoda, a majka mu je umrla prije nego što ga je 1839. godine za svećenika zaredio biskup Mirko Ožegović. S dvadeset pet godina Vjenceslav Šoić stekao je titulu doktora filozofije i teologije. Tijekom školovanja u bečkom Augustineumu družio se s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom s kojim je ostao u dugogodišnjem prijateljstvu. U senjskom sjemeništu bio je duhovnik i profesor staroslavenskoga jezika od 1841. do 1844. godine nakon čega postaje župnikom u Bakru.

Saborski zastupnik

U Sabor Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije Šoić ulazi 1848. godine kao zastupnik grada Bakra. Kanonikom stolnoga Kapitula modruškoga postaje 1853., a iduće godine i bakarski te transalbinski arhiđakon. Generalnim vikarom i kanonikom lektorom senjskoga Kaptola imenovan je 1858., a ubrzo nakon toga Franjo Josip I. imenuje ga posvećenim biskupom beogradskim i smederevskim. Bavi se politikom; član je Banske konferencije u Zagrebu od 1860. do 1861., a nakon toga do 1873. virilni je član Sabora. Šoić je 15. siječnja 1861. imenovan pomoćnim biskupom Senjske i Modruške biskupije, a nakon smrti biskupa Mirka Ožegovića u siječnju 1869. godine sjeo je na stolicu senjsko-modruškoga biskupa. Tada je izgledalo da ništa ne može narušiti njegovu crkvenu i političku karijeru te je uživao ugled ne samo u Bakru ili Senju već i u Zagrebu, Pešti i Beču.

Vjenceslav Šoić je uz Josipa Jurja Strossmayera (1815. – 1905.) i Franju Račkog (1828. – 1894.) bio nesumnjivo najistaknutija crkvena osoba svoga doba. Njegova politička karijera krenula je uzlazno nakon obnove parlamentarizma u Hrvatskoj 1861. godine, kad je prihvatio suradnju s Ugarskom. Nasuprot biskupu Josipu Jurju Strossmayeru i kanoniku dr. Franji Račkom, utemeljiteljima Narodne stranke koji su zagovarali uspostavu Trojedne Kraljevine s labavim vezama prema središnjici vlasti te su ilirizam s vremenom zamijenili jugoslovjanstvom, a pod time se podrazumijevao suživot Hrvata, Srba, Slovenaca i Bugara, ujedinjenih u Habsburškoj Monarhiji, od slovenskog Triglava do bugarske Varne, unionisti, kojima se priklonio Vjenceslav Šoić, tražili su savez s Mađarima, a protiv austrijskoga dijela Monarhije, te su podržavali Hrvatsko-ugarsku nagodbu iz 1868. godine.

Podržao Hrvatko-ugarsku nagodbu i postao nepopularan

Takav zaokret od ilirizma prema unionizmu znatno je ohladio odnos Strossmayera i Račkog prema Šoiću. Biskup Strossmayer u pismu Račkom sredinom 1872. godine piše o Šoićevu političkom zaokretu: „Na koju je stranu udario Vencel! Rado na madžaronsku, buduć je kod nadbiskupa. Vencl ostaje Vencl!”

Nezadovoljstvo njegovom promađarskom politikom bila je tim veća što je Senj gubio gospodarsku utrku s Rijekom, koja je nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe postala glavna mađarska luka te je 1873. godine povezana željeznicom s Bečom i Peštom. Nastojanja Senjana da svoj grad, u kojemu je stolovao Vjenceslav Šoić, izbave iz prometne izolacije gradnjom Krajiške željeznice od Zemuna do Siska preko Karlovca i Ogulina s izlaskom u Senju i pravcem prema Rijeci, uskoro su se izjalovila te je biskup, nema sumnje, izgubio kod dijela svojih sugrađana i klera na popularnosti. Bio je u sporu i s rektorom senjskog sjemeništa Kajetanom Bedinijem, budućim riječkim župnikom (od 1890. do 1896.), inače „strastvenim zatiračem glagoljice”, koji se zalagao da Rijeka, umjesto Senja, postane biskupijsko središte. Prema nekim tumačenjima upravo je Bedini pokrenuo javni linč, odnosno popavu „fake news”, lažnih vijesti, protiv Vjenceslava Šoića.

Afera povezana sa Šoićevim imenom kuhala se duže vrijeme, ali javno je buknula sredinom lipnja 1875. godine. Biskup Šoić bio je već početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća optuživan za pronevjeru novca, nemoralno ponašanje i korupciju. Kome je, osim Bediniju, mogao smetati čovjek koji je naslijedio uglednog senjsko-modruškog biskupa Mirka Ožegovića (1775. – 1869.) te bio glavni kanditat Dvora za zagrebačkog nadbiskupa nakon smrti Jurja Haulika (1837. – 1869.)?

Odgovor možda pruža „unionistički” govor koji je biskup Šoić, kao povjerenik kralja Franje Josipa I., izrekao na prisezi bana Trojedine Kraljevine Levina Raucha 9. rujna 1869. godine: „Ostasmo Hrvati sve do sada, ostat ćemo Hrvati i od sada. Drugovanje s Ugarskom nije nam moglo do sad ništa pokvariti, neće nam pokvariti ni od sada.”

Kad je nakon Levina Raucha (1869. – 1871.) na mjesto bana postavljen Koloman Bedeković (1871. – 1872.), ponovo je biskup Šoić bio kraljev izaslanik na inauguraciji. Je li se time dodatno zamjerio Strossmayeru, koji je u pismima Račkom, kako nam je to otkrila riječka povjesničarka dr. Maja Polić, pisao o navodnim brojnim Šoićevim aferama, njegovu tešku karakteru i opijanjima?

U središtu brojnih (ne)izmišljenih afera

Rački i Strossmayer u razmjeni pisama 1874. godine navode kako se u svezi sa Šoićem „strahovite sablazni pripovijedaju”. Biskup Strossmayer navodi u pismu Račkome: „Sada se skoro svaki dan opije tako, da što poslije podne kaže, zaboravlja ujutro. Miješa se s najprostijimi ženskinjami. (...) Zadužen je na sve strane (...). O drugih sablaznih, na pr. prodavanja župa i t. d., i ne govoreći, te će se po svoj prilici umiješati ista oblast državna, da im kraj učini.“ Iz Senja su do Strossmayera stizale (ne)provjerene priče o Šoiću „da si je sretno život spasio od svojega tajnika, koji da je na nj kod stola pucao”, ali „ovdje se kombinuje, da je to imao javiti u mamurnosti, jer se ne vjeruje, da bi svećenik kod nas takav atentat kušao”. Usprkos tome što je bio došao na loš glas, u svibnju 1875. godine biskup Vjenceslav Šoić bio je na dočeku cara Franje Josipa I. u Rijeci te je pozdravio suverena kićenim govorom.

 Mjesec dana nakon toga, kao udarnu „brzojavnu viest” iz Senja na naslovnici, list „Primorac”, koji je izlazio u Kraljevici, donosi s nadnevkom 18. lipnja 1875. godine: „Sinoć velika demonstracija pred kućami kanonika i pred sjemeništem. Pred biskupijom se pjevalo. Neopisiva senzacija, nered.” Tome je prethodio sukob u prisutnosti biskupa, u biskupskom dvoru u kojem je ratobornog slugu, stoga što je prethodno napao biskupskog tajnika Vanjkovića, ovaj „bokserom ošinuo po glavi, da ga je odmah oblila krv”.

Ubrzo nakon toga nemilog događaja došao je biskup Šoić u spor s kanonicima te su mu oni, kad je u katedralu došao služiti misu povodom godišnjice ustoličenja pape Pija IX., nastojali to onemogućiti jer je „zatvoren bio sanktuarij, sakrestija i zvonik” te je biskup bio primoran pozvati bravara u pomoć. Međutim, „kad je htjeo biskup sv. sakramentom prekrižiti, opazio je da ga nema, da je i on zatvoren…” Novine navode kako je „preuzvišeni gospodin biskup Šoić u razmirici sa svojim kaptolom” koji „imade svoju stranku u kleru, a biskup opet svoju”. Jednako tako, pisale su novine, „javan je glas da je preuzv. g. biskup tužen u Rimu i Beču”, a kako navodi izvjestitelj, „iz čednosti i opreznosti pako neću niti ono navadjati što se u javnosti o tužbi i pozivu tom govori”. Bilo kako bilo, biskupu Šoiću ozbiljno je bio narušen ugled te je 21. rujna 1875. odstupio s biskupske stolice. Za njegova nasljednika izabran je 27. kolovoza 1876. dr. Juraj Posilović.

Šoić se nastanio u Bakru. Ondje je napisao raspravu o uporabi staro­slavenskog jezika u biskupijama Senjskoj i Modruškoj. Imao je zasluga pri osnivanju nautičke škole u Bakru. Preminuo je u rodnom gradu 11. siječnja 1891. s naslovom začasnog biskupa lorenskoga.

S bakarskoga gradskoga groblja, gdje je prvotno bio sahranjen, posmrtni ostatci preneseni su mu 16. svibnja 1939. godine u kriptu velebne bakarske župne crkve sv. Andrije, koju je nakon cijelog stoljeća poslije katastrofalnog postresa obnovio i blagoslovio 1853. godine.