Ključno je prihvatiti pojam Božjeg naroda

U Rimu je upravo u tijeku Drugo zasjedanje XVI. Redovne opće skupštine Biskupske sinode, koje će trajati do 27. listopada. Bit će ujedno i posljednje zasjedanje „Sinode o sinodalnosti“. Bez obzira na ishod, već pogled na dosadašnji put koji je Katolička Crkva prešla u vidu sinodalnosti omogućuje nam uvidjeti promjene koje su pokrenute. Doduše, to je znatno očitije u drugim zemljama negoli u našoj, ali uvjereni smo da će s vremenom sve jasnije biti da sinodalni način crkvenoga života nema danas alternativu.

Naime sve se više probija pogled na ekleziologiju Drugoga vatikanskog koncila koji u prvi plan stavlja Božji narod, a to znači i ponešto drugačiji pogled na Crkvu. Drugim riječima, iz zajedničkog iskustva sinodalnog procesa izranja svijest o drugačijoj crkvenosti, u kojoj sinodalnost nije samo metoda, nego konstitutivna bit Crkve, artikulirana i ostvarena na različitim razinama crkvenog života, organski povezanima među sobom, s misijskom Crkvom kao ciljem za kojim treba ići.

Nije to nikakva nova Crkva. To je, ustvari, razvoj koncilske ekleziologije ocrtane u drugom poglavlju konstitucije Lumen gentium posvećenom narodu Božjem. Taj mesijanski narod, čija je glava Isus Krist raspeti i uskrsli, ‘nalazi se u položaju dostojanstva i slobode Božjih sinova, u srcima kojih stanuje Duh Sveti kao u hramu’. Iz ovoga proizlazi da, ‘premda se neki po Kristovoj volji postavljaju kao učitelji i djelitelji tajna i pastiri za druge, ipak postoji među svima prava jednakost s obzirom na dostojanstvo i na djelovanje zajedničko svim vjernicima u izgradnji Kristova Tijela’ (LG 32). Drugim riječima, dok sinodalni proces stavlja naglasak na pojam Božjega naroda, istodobno doprinosi dubljem razumijevanju koncilske teologije.

Od 1980-ih javlja se sve veće zaziranje od pojma Božjega naroda. Tijekom pontifikata Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. napuštanje tog pojma dodatno se učvrstilo. Kardinal Ratzinger je 1985. u knjizi „Razgovor o vjeri“ izrazio strah da bi pojam Božjeg naroda mogao Crkvu dovesti do „nazadovanja, a ne napredovanja“, svodeći je na „sociološku i političku“ dimenziju kolektivističke prirode. Pismo Communionis notio, objavljeno 1992., također navodi da je opća Crkva ontološka i pretpostojeća stvarnost u usporedbi s mjesnim Crkvama. Gledajući taj unutarcrkveni proces, jasnije nam je zašto danas u Hrvatskoj i izvan nje nova ekleziološka prekretnica tijekom Sinode o sinodalnosti u nekim kontekstima izaziva jak otpor ili ravnodušnost. Tek nakon gotovo trideset godina, s Franjinim pontifikatom, kategorija Božji narod ponovo će izroniti na površinu i zadobiti na važnosti. Iz tog razloga svaka ocjena sinodalnog procesa koji je u tijeku (2021. – 2024.), kako u smislu njegova prihvaćanja tako i otpora ili odbijanja, ne može se tumačiti izvan ovog uzburkanog crkvenog konteksta, koji je promijenio koncilsku hermeneutiku od 1980-ih nadalje.

Sinoda o sinodalnosti obnavlja, pomaže u sazrijevanju i počinje artikulirati ekleziologiju naroda Božjega na razini opće Crkve. To je donijelo novu ekleziološku prekretnicu. Naime Sinoda je omogućila povratak kategorije naroda Božjega u Crkvu, i to zahvaljujući iskustvu katoliciteta u međudjelovanju mnogih Crkava i boljeg razumijevanja „krštenja... [iz čega] proizlazi mistični, dinamički i zajednički identitet naroda Božjega“. Instrumentum laboris za Sinodu u listopadu 2024. razmatra ovaj aspekt i objašnjava kako je „sinodalni proces razvio svijest o tome što znači biti Božji narod okupljen kao 'Crkva iz svakog plemena, jezika, naroda i nacije', koji svoj put prema Kraljevstvu živi u različitim kontekstima i kulturama. Narod Božji jesu ustvari subjekti zajednice koji prolaze kroz stupnjeve povijesti spasenja na putu prema punini. Narod Božji nikad nije zbroj krštenika, nego 'Mi' Crkve, zajednica i povijesni subjekt sinodalnosti i poslanja.“

Valja podsjetiti čitatelja da je Crkva u različitim povijesnim razdobljima samu sebe različito razumijevala. Samoshvaćanje crkvenosti mijenjalo se tijekom vremena. Rimska je škola sredinom 19. st. promicala prvenstveno Pavlov pojam „Tijela Kristova”. Ekleziologija „Mističnog tijela“, na koju se tijekom Prvog vatikanskog koncila (1869. – 1870.) još uvijek gledalo sa sumnjom, tek od Lava XIII. i Pija X. postupno nailazi na naklonost crkvenoga učiteljstva da bi službeno prihvaćanje dočekala 1943. godine u enci­klici Pija XII. Mystici Corporis. Nakon Drugog svjetskog rata egzegeza je doprinijela ekleziologiji Božjeg naroda. Značajan doprinos došao je iz patristike, a to po­kazuje čak i doktorska disertacija mladog Josepha Ratzingera posvećena narodu i domu Božjem kod sv. Augustina.

Sve u svemu, ekleziologija se razvija i mijenja u vremenu. U povijesti su se javljali alternativni ekleziološki modeli, otkrivajući spremnost teologa da se ne fosiliziraju isključivo na jednoj slici i dopuste nove aspekte i naglaske. Tako je i danas s pojmom Božjega naroda, koji je na Drugom vatikanskom koncilu dobio mjesto koje mu pripada, ali je potom bio napušten da bi ga se danas ponovno valoriziralo.

Nakon 1968., odnosno tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, bilo je i ideoloških čitanja toga pojma u nekim dijelovima svijeta i Crkve. Zbog toga se, barem od osamdesetih godina naovamo, kako u crkvenom učiteljstvu tako i u teologiji, počelo favorizirati ekleziologiju communija. Radilo se također o drevnom teološkom pojmu koji se u crkvenom kontekstu postkoncilskog vremena 70-ih i 80-ih godina percipiralo manje opasnim od slike Božjega naroda. Vrlo često preferiralo se prvo poglavlje Lumen gentiuma (posvećeno Crkvi kao otajstvu) nauštrb po­glavlja o Božjem narodu (De Populo Dei).

Kao što je u svome članku objavljenom u zborniku radova Teologija u dijalogu (ur. Branko Jurić, Vjeran Martić i Bruna Velčić) u izdanju Riječke nadbiskupije, Dubrovačke biskupije i Kršćanske sadašnjosti 2023. napisao generalni tajnik Sinode kardinal Mario Grech, „Sinodalno savjetovanje“ Božjega naroda ne može se svesti na ispitivanje javnog mnijenja, uz sve rizike manipulacije javnim mnijenjem, kao što je tipično za političke susta­ve koji se temelje na predstavništvu. Umjesto toga u Sinodi se približavamo – gotovo hodajući na prstima – nadnaravnom osjećaju vjere svih krštenih muškaraca i žena, s poštovanjem punim zebnje onih koji znaju da se nalaze na ‘svetoj zemlji’. Pastiri naime ne donose na Sinodu sami sebe, nego donose glas svojih Crkava, čiji su – snagom svoga ređe­nja – legitimni predstavnici.“ S tim mislima pratimo „Razgovor u Duhu“ koji se u listopadu mjesecu događa na Sinodi biskupa u Rimu.