Iz povijesne riznice

Kršćanski korijeni današnje Rijeke

Goran Moravček
18.12.2023.

Rijeka ima dugu kršćansku tradiciju, koja je bila, poglavito u drugoj polovici prošlog stoljeća, sustavno zanemarivana i(li) zatirana. Svjedoči o tome, među ostalim, starokršćanska bazilika s iznimno vrijednim podnim mozaicima kod Kosog tornja, čiji su ostatci još uvijek pod debelim slojem asfalta. Među ranokršćanskim crkvama, ali izvan nekadašnjih gradskih zidina, poznat je položaj bivših kapela sv. Andrije na raskrižju današnjih ulica Ciottine i Fiorella La Guardije te sv. Lovre na Sušaku na mjestu današnje Strossmayerove ulice. Obje su crkve bile podignute na antičkim grobljima.  

Kršćanski korijeni današnje Rijeke » naslovna

Prošlost Grada Svetog Vida bila je burna i zanimljiva, no često je zatrta povijesnim maglama, osobito kad je riječ o najranijim razdobljima. Drevna Tarsatica, također Tharsatico i Tharsaticum, ima svoje začetke u manjem ilirskom naselju o čemu svjedoče arheološki nalazi iz razdoblja od 4. do 1. stoljeća pr. Kr. pronađeni istočno od Starog grada, na području današnjih ulica Dolac, Erazma Barčića, Pomerio i Dežmanova. Naselje bilježi Strabon (63./64. pr. Kr. – 24.), starogrčki povjesničar, geograf i filozof, kao i Plinije Stariji (23. – 79.) u djelu „Naturalis historia“.

Klaudije Ptolomej (oko 85. – oko 165.) također je ostavio zapise o našim krajevima u antičko doba u djelu „Geografska uputa“. U osmoj knjizi ovog djela, sačuvanog u srednjovjekovnim prijepisima, nalazi se karta nazvana „Peta karta Europe“ (Quinta Europae Tabula) s izuzetno detaljnim prikazom Ilirika i Panonije, pružajući imena antičkih lokaliteta i njihove koordinate. Ptolomej spominje Rječinu pod grčkim imenom Oieneus, što sugerira da je želio naglasiti njezin geopolitički značaj, budući da je rijeka Enej bila označena kao granica između Japoda i Histra. U kasnijem razdoblju naselje na ušću Rječine bilježi Antoninov itinerarij (Itinerarium Antonini Augusti) iz 3. st., Peutingerova mapa (Tabula Peutingeriana) iz 4./5. st. te Kozmografija Anonimnog Ravenjanina (Ravennatis Anonymi Cosmographia) vjerojatno iz ranog 9. stoljeća.

TARSATICA U STAROME GRADU

Rimska kolonija Akvileja, osnovana 181. godine pr. Kr., bila je vojno uporište i polazište Rimljana prema Istoku. Ceste su najviše pridonijele formiranju, učvršćivanju i usponu pojedinih središta pa, sukladno tome, i Tarsatice. Publica Via Aguileia Tharsaticam bila je položena u smjeru: Aquileia – Tergeste – Ad Malum – Ad Titulos – Tarsatica. Putovi su od Tarsatice vodili dalje preko Ad Turesa prema Seniji, Jaderi i Saloni u Dalmaciji, odnosno za Sisciju prema Panoniji.

Naselje se razvilo zahvaljujući geostrateškom položaju, obilju vode i pogodnoj luci blizu ušća Rječine. Tarsatica je pripadala rimskoj provinciji Dalmaciji, koja je počinjala kod Plomina. Žitelji su se bavili ribarstvom, obrtništvom i trgovinom. Mjesto je u drugoj polovici 1. stoljeća bilo gradska općina, municipij, u procesu romanizacije, jer dužnosnici su nakon jednogodišnje službe stjecali rimsko građansko pravo. Tarsatica se stoga utvrđuje i postaje značajno vojno središte. Gradi se rimski zid, limes, sačuvan danas u fragmentima, koji od morske obale preko Grobničkog polja vodi na sjever.

Od 3. stoljeća Zapadno Rimsko Carstvo zapalo je u krizu, a unutarnji sukobi za vlast oslabili su obrambene sposobnosti. Pod pritiskom barbarskih naroda na granicama izgrađen je novi sustav obrambenih zidina s vojnim logorima, poznat kao Claustra Alpium Iuliarum ili Julijsko-alpski bedemi. Oni su se protezali od Tarsatice sve do Nauportusa, današnje Vrhnike u Sloveniji. Tada je uspostavljen Tarsatički principij, čija se gradnja datira u razdoblje vladavine cara Galijena (253. – 268.) ili njegovih sljednika. Unatoč obrambenom sustavu, na razmeđu 4. i 5. stoljeća došlo je do uništenja Principija.

U doba Istočnih Gota (Ostrogota), koji su u Italiji i na područjima do Dunava i Drine osnovali potkraj 5. stoljeća pod svojim vladarom Teodorikom snažnu državu, Tarsatica je ostala važnim vojnim središtem. U doba Ostrogota bila je središte šireg područja Liburnije te se u njihovo doba nazivala Liburnia Tarsaticensis.

Ostrogote je sredinom 6. stoljeća porazio rimsko-bizantski car Justinijan I. Veliki (483. – 565.), koji je uspio nakratko uspostaviti jedinstvo nekadašnjeg rimskog imperija. Nedugo nakon njegove smrti (565.) iz Panonije preko današnje Slovenije 568. prodiru Langobardi, koji u Italiji osnivaju državu. Što se u to doba događalo s Tarsaticom, nije nam poznato. Za Langobardima naviru Avari i Slaveni. Jedan od pravaca njihova nadiranja bila je rimska cesta što je do Senja preko Tarsatice vodila jednim krakom kroz Kras i Ćićariju prema Tergesteu (Trstu), a drugim smjerom preko Učke u Istru. Koncem 8. stoljeća franački kralj, budući car, Karlo Veliki, najprije je srušio langobardsku, a potom i avarsku državu te osvojio Istru.

Koncem 8. stoljeća, 799. godine, spominje se pogibija franačkog vojnog zapovjednika, furlanskog markgrofa Erika, koji je usmrćen u zasjedi „stanovnika obalnoga grada Tarsatice“. Je li nakon toga naselje u osvetničkom pohodu bilo razoreno?

TARSATIČKA BISKUPIJA

Kršćanstvo je pustilo snažne korijene nakon obnove tarsatičkog naselja i njegova prosperiteta u 5. i 6. stoljeću. O tome svjedoče ostatci monumentalne starokršćanske bazilike s raskošnim mozaicima na trgu kod Kosog tornja. Nagađa se da je ta bazilika mogla biti stolnica Tarsatičke biskupije. Nedoumice izaziva isprava iz 996. godine prema kojoj car Svetog Rimskog Carstva Oton III. dodjeljuje Akvilejskoj patrijaršiji šest biskupija, a među njima je i Tarsatička (Episcopatum Tarsaticensem). Vjerodostojnost te isprave tema je znanstvenih rasprava jer je područje istočno od Učke, uključujući i Tarsaticu, bilo u hrvatskoj državi i izvan vlasti njemačkog cara. Prema oporuci Ulrika II. Orlamünde, markgrofa Istre, iz 1102. godine, spominju se mnoga mjesta u Istri kojima je on raspolagao, a koja je poklonio akvilejskom patrijarhu, poput Buzeta, Boljuna, Huma, Vranje, Kožljaka itd., ali se ne spominje ni jedno mjesto s istočne strane Učke, što znači da je izuzeto područje danas poznato kao Liburnijsko primorje i južnije od njega. Iz toga se zaključuje kako je Tarsatica postojala, ali unutar hrvatskih granica. Lujo Margetić misli kako 996. postoji „obalni grad Tarsatica“ – dakako, ne Trsat, koji je još stoljećima bio mjestance s nekoliko kuća, koje po crkvenim propisima nije moglo biti sjedištem biskupije.

Godine 1997. i 1999., prilikom zaštitnih arheoloških radova pored crkve Uznesenja Marijina u Starome gradu, pronađeni su ranokršćanski mozaici položeni oko 5. stoljeća. Ranokršćanska crkva, kojoj pripadaju mozaici, bila je dužine oko 30 metara, a na njezinu mjestu kasnije je izgrađena manja crkva sa zvonikom. Radmila Matejčić navodi kako je ta crkva mogla biti i stolna stoga što su sve stolnice od Aquileje do Senja bile u starokršćanskom razdoblju posvećene Uznesenju Blažene Djevice Marije u Nebo.

Arapski geograf Muhamed Al-Idrisi (1099. – 1164.) sredinom 12. stoljeća piše da je Lovran posljednje mjesto koje pripada akvilejskom patrijarhatu te da „Bakar dolazi kao prvi grad zemalja Hrvatske, koje se zovu Dalmacija, a koje se protežu duž mora“. Između Lovrana i Bakra, po Al-Idrisiju, nema naselja. Hrvatska granica povukla se od Brseča na Rječinu i ondje će ostati više od 830 godina.

Nakon smrti hrvatsko-ugarskoga kralja Kolomana 1116. godine njemački car Henrik V. i Mletačka Republika pokušali su uništiti hrvatsko-ugarsku državnu zajednicu, uspostavljenu 1102., pod slabašnim Kolomanovim sinom Stjepanom II. Mletci su osvojili cresko otočje, a Njemačko Carstvo rasteglo se do Rječine. Žitelji Tarsatice prebjegli su na istočnu obalu Rječine; sagradili utvrdu na Trsatu i na nju prenijeli ime napuštene Tarsatice. Utvrda na Trsatu čuvala je novu hrvatsku granicu na Rječini.

NOVO NASELJE NIČE UZ GRANICU NA RJEČINI

Kršćanski korijeni današnje Rijeke » naslovna

Potkraj 13. stoljeća ponovo se spominje naselje na lijevoj obali Rječine, koje je za Mlečane „neprijatelj“, kako se spominje 1281. godine. Naselje se razvija zahvaljujući trgovini s Kranjskom, a o tome svjedoči i mitnica, koja je otvorena u Rupi, na današnjoj hrvatsko-slovenskoj državnoj granici, gdje su grofovi Gorički ubirali prihode od carine.

Novi grad na lijevoj obali Rječine razvija se pod imenom Reka, Rika, Flumen, Sankt Veith am Pflaum, Fiume. Naselje se širilo uz more od crkve sv. Jeronima i samostana augustinaca, koji je osnovan najkasnije početkom 14. stoljeća, do crkve Uznesenja Marijina na istočnom dijelu. To je bila glavna crkva naselja i uz nju se nalazilo groblje. Starija jezgra, kaštel, kao sjedište gospodara cijeloga područja, nametnula je svoga zaštitnika svetoga Vida čitavom gradu.

Prvi poznati gospodari Rijeke bili su grofovi Devinski, a naslijedili su ih pripadnici obitelji Walsee. Habsburzi dolaze na vlast 1465. i, uz manje prekide, gradom upravljaju do 1918. godine. Car Rijeku administrativno povezuje s Kranjskom, a gradom upravljaju kapetani. Posredstvom trgovaca iz Kranjske prodire protestantizam, a kako bi se tome oduprli, gradski oci pozivaju u Grad Sv. Vida isusovce, koji na obale Kvarnera stižu 1626. godine. Ovdje su djelovali 145 godina te su ostavili dubok trag. U njihovo doba gradi se crkva sv. Vida i osniva učilište, čiju tradiciju baštini danas Riječko sveučilište. Temeljni kamen za crkvu sv. Vida položen je 1638. godine, a riječka barokna ljepotica posvećena je 1742. Crkva je postala katedralnom 1925. te metropolitskom 1969. godine. 

Iz rubrike: Iz povijesne riznice

Kršćanski korijeni današnje Rijeke » naslovna

Prije 120 godina položen temeljni kamen za kapucinsku crkvu Gospe Lurdske

Goran Moravček
13.02.2024.

Nakon što je pohodio Lourdes 1902. godine, fra Škrivanić je na Žabici potaknuo gradnju velike crkve Gospe Lurdske po uzoru na onu izgrađenu na mjestu ukazanja.